ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)
Strana - 237
skih primjera iz Kanade, bavi ulogom državnih arhiva u zaštiti prava građana, posebice u multikulturnim društvima. Arhivi ne samo da osiguravaju dokumentarnu baštinu nacije, već i jačaju svijest društva o krucijalnoj važnosti gradiva za rekonstruiranje identiteta građana čija su prava bila povrijeđena. Hennadaii Boriak piše kako dvadeseto stoljeće obilježavaju, u mnogim zemljama, represivni režimi, ukinuti krajem stoljeća. Upravljanje gradivom tajnih i posebnih službi tih režima pitanje je koje dijele mnoge zemlje, posebice njihove arhivske službe. Gradivo ukrajinskog KGB-a bilo je predano državnom arhivu skoro odmah nakon ukidanja KGB-a 1991. Zakon iz 1993. omogućio je stvaranje specijalnih arhiva za ovu vrstu gradiva. Postojeći državni arhivi nisu uvijek bili u stanju izaći na kraj s ogromnom količinom ovoga gradiva dospjelog za preuzimanje. Vezano uz dostupnost spisa, treba razriješiti kompleksan konflikt između prava na dostupnost informacija i zaštite privatnosti. Također, radne metode nekadašnjih sigurnosnih službi uključivale su krivotvorenje i falsificiranje dokaza. Arhivisti Ukrajinske službe sigurnosti postali su čuvari i jamci zaštite ljudskih prava, no ta funkcija zahtijeva pravnu osnovu koja još nije realizirana. Gloria Alberti ističe situaciju institucionaliziranog nasilja, koje je Latinska Amerika u nedavnim desetljećima uvelike iskusila, i objašnjava značajke »arhiva boli« (arehivos des dolor). To su arhivi sačinjeni od gradiva koje su sakupile osobe bliske žrtvama, tjerane boli, kako bi osvijetlile sudbinu svojih prijatelja i rođaka. Ovi arhivi nemaju ništa s institucionalnim praksama, regularnim administrativnim procedurama ili tradicionalnim arhivskim postupcima. Autorica opisuje vrijednost koju, unatoč tome, imaju u ustanovljenju istine, i naglašava njihovu važnost u edukaciji mlađih naraštaja te stvaranju antiterorističke etike i morala. Bitno je osigurati tehničku podršku koja će omogućiti očuvanje ovih dokumenata, i nastaviti borbu za priznavanje i zaštitu arhiva boli kao dijela dokumentarne baštine. Patricia Tappatá de Valdez objašnjava kako Međunarodni komitet crvenog križa može pridonijeti rekonstrukciji identiteta žrtava oružanih sukoba kako pomaganjem samim žrtvama da se po završetku sukoba reintegriraju u društvo, tako i omogućivanjem korištenja njegova arhiva. Arhiv tvore dvije velike cjeline. Prvu cjelinu čini gradivo Središnjeg istražnog ureda, koje sadrži ogromnu količinu osobnih podataka o zatvorenicima koji bi trebali poslužiti njihovu povezivanju s obiteljima, kao i primanju pomoći. Ovi se dokumenti osobito koriste u postupku ponovnog utvrđivanja identiteta osobe. Gradivo nastalo tijekom humanitarnog rada Međunarodnog komiteta crvenoga križa tvori drugu cjelinu. Ovi dokumenti ponajprije daju podatke o uvjetima u kojima žrtve žive, te o utjecajima pomoći, i više pomažu u rekonstrukciji kolektivne, a manje individualne memorije. Arhivsko gradivo ima određena ograničenja jer ne omogućuje razumijevanje punog opsega trauma koje predstavlja, zbog ograničenja humanitarnih akcija mnogih žrtava nema, a dokumenti daju samo djelomičan uvid u traume jer su one, u krajnjoj instanci, unutarnje iskustvo svakog pojedinca. Alan
