ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)

Strana - 238

Divack piše o američkoj Zakladi Ford koja pomaže projekte što jačaju demokratske vrijednosti, smanjuju siromaštvo i nepravde, promiču međunarodnu suradnju i pospješuju dostignuća čovječanstva. Zaklada podržava arhivski rad kao dio širih programa zasite ljudskih prava, posebice u zemljama u tranziciji. Autor na primjerima iz Rusije i Latinske Amerike opisuje djelovanje Zaklade, koja aktivno djeluje i u SAD-u promičući rad nevladinih ustanova. Državni su arhivi u otvorenim i demokratskim društvima neophodan, ali ne i dovoljan, izvor informacija te je gradivo koje čuvaju nevladine ustanove jednako bitno. Idrissa Yansambou objašnjava upravnu organizaciju Nigera i njegov Državni arhiv, te manuskripte i usmenu predaju koja čini dio memorije tog naroda. Upravo se izvode projekti koji bi trebali omogućiti očuvanje usmene predaje. Henry C. Jatti Bredekamp opisuje program usmene predaje Državnog arhiva Južne Afrike, kojim se nastoje ukloniti praznine u nacionalnoj povijesti i znanju o prijašnjim režimima - kolonijalnom i aparthejda. Graham Dominy raspravlja o tome kako je jedan od svjesnih ciljeva kolonizacije bilo uništenje i omalovažavanje afričke povijesti i sustava znanja urođenika, što je duboko utjecalo na spoznaju Afrikanaca o sebi i svojoj baštini. Njihovo ljudsko pravo na samo-izražavanje i dignitet sustavno su bili poricani. Mbaye Thiam piše o tome kako se demokratizacija sub-Saharske Afrike u 1980-ima odrazila na traženje prava na dostupnost službenih dokumenata. Broj 3-4 bavi se arhivima središnje Europe. Nancy Barüett u uvodniku ističe pitanje: »Postoji li središnja Europa?« Uvodnik je napisao Lorenz Mikoletzky. Wilhelm Droste piše o kavanama kao mogućem simbolu različitih elemenata koji su tvorili Austro-Ugarsku carevinu: različite su se nacije, klase i politička uvjerenja ravnopravno susretala u kavanama radi rasprava. Vanjska su i unutarnja dekoracija kavana, rituali, priroda i sadržaj jelovnika bili formal

izirani. U Beču, gdje je tempo života bilo sporiji nego li u ostalim komercijalno orijentiranim europskim metropolama, zadržale su se mnoge od nabrojanih kvaliteta. U Mađarskoj je broj kavana bio čak možda i veći nego u Austriji. Charles Kecskeméti raspravlja o tome kako se povjesničari, jednako kao i političari, ne slažu oko definicije »središnje Europe« - »promjenjivog« područja između Rusije i Njemačke. Bilo kakvo razumijevanje povijesti zemalja regije, gdje su različite religije i brojni jezici koegzistirali od pojave srednjovjekovnih država i gdje su se granice konstantno mijenjale sukladno odnosima sila na kontinentu, žrtva je predrasuda i ideoloških pristupa. Konfliktni je nacionalizam u posljednja dva stoljeća doveo do mnogih povijesnih rasprava, međusobno inkompatibilnih. Tri se povijesna kraljevstva - Češka, Mađarska i Poljska, ne pojavljuju, osim usputno, u literaturi o europskoj kulturnoj povijesti. Od XVI. je stoljeća do 1918. velik dio regije bio pod vladavinom Habsburga. U svim su provincijama Carevine povijesna znanost i arhivi napredovali, u uskoj vezi, i na vrlo slične načine. Carstvo se, koje je 1867. postalo Austro-Ugarskom, pokazalo nesposob-