ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)

Strana - 236

potencijalna zaštita pred kršenjem ljudskih prava. Prošlosti se treba sjećati kako se određeni događaji ne bi ponovili. Gay Braibant istražuje odnos između ideje arhiva i ljudskih prava - usporedba koja na prvi pogled može djelovati iznenađujuće. Arhivi su fundamentalni u očuvanju sjećanja na kršenje ljudskih prava, posebice pri prijelazu u demokraciju, jer omogućuju identifikaciju odgovornih i žrtava, te prvi mogu biti kažnjeni, a štete učinjene drugima nadoknađene. Arhivi su, jednako tako, bitni za osiguranje prava građana na sudjelovanje u radu uprave i njenoj transparentnosti. Arhivisti, tradicionalni čuvari tajni, dobivaju glavnu ulogu u otvaranju državnih dosjea. Antonio Gonzales Quintana preispituje progres radne grupe unutar sustava suradnje između ICA-a i UNESCO-a, koji je napravljen u posljednjih deset godina, u upravljanju gradivom službi državne sigurnosti sada nepostojećih represivnih režima. Interes za ovu temu utjecao je na skoro sve sektore društva u relevantnim zemljama i izazvao veliku debatu, te je Komisija za ljudska prava UN-a u svoju rezoluciju uključila izvješće Louis Joinet. U izvješću se naglašava važnost arhivskoga gradiva koje omogućuje žrtvama represije ostvariti njihova prava te ono u tu svrhu treba biti sačuvano i obrađeno. Globalizacija sudstva, koja je dovela do stvaranja Međunarodnoga kaznenog suda, ima implikacije šire od granica zemalja u tranziciji te su njihovi arhivi zanimljivi međunarodnoj zajednici. Revizija određenih odluka iz doba političke tranzicije u određenim zemljama, i pojava, u zemljama koje su već prošle tranzicije, grupa koje žele razotkriti teška kršenja ljudskih prava, također je dovela do tendencija da se arhive represija tretira kao pitanje koje ne zastarijeva. Neophodno je locirati i učiniti dostupnim one arhive čija je sudbina još uvijek nepoznata. Klaus Oldenhage piše kako u dnevnim zadaćama arhiviste u Bundesarehivu dominira rad s nasljeđem nacizma: pomaganje u istraživanju i osudi nacističkih ratnih zločina, istraživanje prošlosti nekadašnjih vojnih i civilnih državnih službenika kako bi se identificiralo pojedince odgovorne za ratne zločine, te identifikacija gradiva koje žrtvama nacizma i njihovim obiteljima omogućuje realizaciju zahtjeva za odštetama. Nakon ujedinjenja Njemačke, sva su ova iskustva poslužila za sličan proces identifikacije krivaca i žrtava bivšeg režima Istočne Njemačke. Važno je da arhivisti, a ne političari, odlučuju o dostupnosti gradiva bilo kojega političkog režima. Tom Adami objašnjava kako Međunarodni kazneni sud za Ruandu postoji od 1995. Vođenje postupka protiv najodgovornijih za zločine počinjene 1994. glavni je razlog postojanja službi uredskog i arhivskog poslovanja Suda pa su te službe razvile sustav koji uspješno služi ciljevima Suda. Globalizacija pravnih procesa dovela je do toga daje Sud razvio praksu uredskog poslovanja pogodnu za međunarodne kaznene sudove općenito što uključuje tezaurus ključnih riječi i metapodataka, ulaganje dokumenata na daljinu, javno dostupnu bazu podataka sudskih spisa itd. Dobro uredsko poslovanje od izrazite je važnosti za same žrtve - dostupnost gradiva omogućuje katarzu, kao i sjećanje. Iz globalne perspektive - gradivo je dostupno za buduća proučavanja i za razvoj međunarodnoga humanitarnog prava. Gabriele Nishiguchi se, na nekoliko arhiv-