ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)
Strana - 212
STASI-a, koji je pokušao iznaći ravnotežu između tri različita, na početku navedena prava. Pravo na informaciju obranjeno je odredbom o mogućnosti uvida u vlastite dosjee, što je zadovoljilo nekadašnje disidente. Nadalje, pravo zaštite osobnih podataka postignuto je time što je bio onemogućen uvid u dosjee trećih osoba, dok je nacionalna sigurnost zastupljena odredbom po kojoj državna uprava ima pravo uvida u dosjee, kako bi se u javnim službama (državnoj upravi, administraciji, školama) izbjeglo zapošljavanje nekadašnjih obavještajnih djelatnika. U članku nadalje nalazimo usporedbe postupanja s istovrsnim gradivom u Rusiji nakon raspada SSSR-a, u Češkoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Poljskoj i Rumunjskoj, a autor je dao i kratak povijesni prikaz raznih primjera političkih i vjerskih sustava koji su se u nastojanju kontrole društva služili istim ili sličnim metodama. Ovom se vrstom gradiva intenzivno bavilo i Međunarodno arhivsko vijeće, koje je, nakon niza panelskih rasprava između 1993. i 1997. na kojima je analizirana problematika dosjea sigurnosnih službi propalih represivnih režima u Španjolskoj, Grčkoj, Portugalu, Istočnoj Europi, Latinskoj Americi i Africi, podnijelo UNESCO-u globalno izvješće, dajući ujedno niz smjernica za praktično i konkretno postupanje. Proučavana je situacija u dvadeset i pet zemalja, a za trinaest njih raspolagalo se i cjelovitim podacima. Izvješće je sadržavalo upute za stvaranje zakonodavstva koje će sustavno određivati postupanje s dotičnim gradivom, ali je inzistiralo i na bezuvjetnom načelu predaje takvih zapisa nacionalnim arhivima. Njemački je primjer iznijet kao ogledni u rješavanju slične problematike, jer je pokazao da upravo pravo i mogućnost doznavanja istine u velikoj mjeri jača demokratske procese, iako je bilo i suprotnih početnih predviđanja da će ta istina uništiti ionako krhko socijalno tkivo u novim okolnostima. Sara S. Hodson, kustos zbirke književnih rukopisa Knjižnice Hutington, u svom se članku pozabavila pitanjem zaštite privatnosti pri korištenju fondova (ili zbirnih fondova) osobnih ostavština. Riječ je, prije svega, o suvremenom problemu, budući da mnogo još živih autora i drugih slavnih osoba pohranjuje svoje gradivo u neku javnu ustanovu. Autorica naglašava posebnu problematiku zaštite privatnosti »drugih i trećih osoba« - korespondenata i onih koji se u zapisima samo spominju. Ukoliko se kao granična godina zaštite od javnog poniženja i objeda može uzeti datum smrti stvaratelja fonda, svakako taj datum ne znači ništa za druge spomenute u zapisima. S druge strane, politika pojedinih arhiva i imatelja zbirki može ići i u drugu krajnost - da do jednom pohranjenih zapisa ne može doći ni njihov stvaratelj (praksa je Knjižnice Bodleiana pri Sveučilištu u Oxfordu da se odmah po pohrani zapečaćuje osobna ostavština, sve do stvarateljeve smrti), iako je češće slučaj da u ograničavanju dostupnosti prednjače predavatelji gradiva. Naravno, kako je riječ o privatnim predavateljima (poklonom ili prodajom), oni na to imaju puno pravo, no informacijski je stručnjak ipak obvezan provjeriti jesu li traženi zahtjevi u skladu s etikom dostupnosti arhivskoga gradiva.
