ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)
Strana - 208
nika, te je njen udio u korisničkoj zajednici sve znatniji, arhivisti bi im, svakako, bar za neke segmente gradiva, trebali ići na ruku pri osmišljavanju obavijesnih pomagala ili pomoćnih indeksa, da i ne govorimo o rješavanju navedenih tehničkih pitanja. Članak Barbare L. Craig Područje s ogradama? Ili trezori s vratima? Dva pogleda na ograničenja zapravo je sukus prethodna tri istraživanja, odnosno njeno viđenje problema nakon predstavljanja rezultata ovih istraživanja na godišnjem sastanku Društva američkih arhivista u Bostonu 2002. Ona iznosi šest bitnih točaka koje je izvela iz sva tri izlaganja, no najvažnijim drži zaključak da ponašanje korisnika, njihova mišljenja, iskustva i zahtjevi, zapravo pokazuju neizravnu, ali ipak, kritiku stavova arhivista, njihovih obavijesnih pomagala i njihova pristupa kako dugogodišnjim korisnicima, tako i novim, neiskusnim korisnicima. Redovni dio donosi tri članka. Članak Brucea P. Montgomeryja raspravlja o povijesti, statusu i dostupnosti predsjedničkih zapisa u SAD-u, tj. o odnosu politike i Zakona o predsjedničkim spisima (Presidential Records Act: PRA) iz 1978. Za izradu članka, autor je bio neposredno potaknut izvršnom naredbom predsjednika Georga W. Busha br. 13 233 od 1. studenoga 2001., kojom se nastojalo zaobići odredbe navdenog Zakona. Montgomery je izvanredni profesor na Sveučilištu Colorado, Boulder, a ujedno je i osnivač te predsjednik Inicijative za ljudska prava - međunarodne udruge za brigu i unapređenje dokumentiranja akcija pokreta za opća ljudska prava, odnosno dokumentiranja primjera njihovih eklatantnih kršenja. Zakon o predsjedničkim spisima izglasan je u Kongresu 1978., kao izravna posljedica afere Watergate, a njime su predsjednički spisi prvi puta u američkoj povijesti proglašeni javnim gradivom, odnosno »javnim vlasništvom«. Zakonom je definirana i dostupnost gradiva. Većina gradiva dostupna je pet godina nakon završetka predsjedničkog mandata, dok su neki povjerljivi spisi (uglavnom korespondencija sa savjetnicima) dostupni nakon dvanaest godina, uz izuzeće gradiva koje štiti nacionalnu sigurnost. Na ovaj ili onaj način svi su ga predsjednici pokušavali zaobići, no Bush svojom izvršnom naredbom kojom predsjednicima daje stalnu ovlast za odlučivanje o dopuštenju korištenja, izravno potire glavni smisao Zakona. Od samih začetaka američkog društva i predsjedničkog sustava, ti su se zapisi tretirali kao privatni, te su se predsjednici različito odnosili prema njima: »pročišćavali« ih, dijelom izlučivali, poklanjali raznim knjižnicama ili ostavljali svojim bliskim suradnicima i savjetnicima, koji su ih ponekad također donirali knjižnicama (uključujući i Kongresnu knjižnicu), ali vrlo često i prodavali. Prvi koji je takav stav djelomično promijenio bio je F. D. Roosevelt, osnovavši Predsjedničku knjižnicu upravo s namjenom pohrane i zaštite toga gradiva, međutim, kako nije bilo i zakonske obveze predaje, o predsjednicima je ovisilo u kojoj će mjeri gradivo tamo i završiti. Vrhovni je sud kroz različite sudske procese tijekom povijesti uvijek štitio to diskrecijsko pravo, poštujući te na taj način tumačeći načelo diobe vlasti,
