ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)

Strana - 209

sve do afere Watergate. Primjerice, na Nixonovu žalbu zbog odredbi PRA-a, a pozivajući se na kršenje ustavnog načela diobe vlasti, Vrhovni je sud apostrofirao odredbu Zakona da zapisi dolaze pod nadzor i ovlast američkoga državnog arhiviste, koji hijerarhijski potpada pod predsjednikovu ovlast. Zaključeno je stoga da nema kršenja diobe vlasti. Zakon je predvidio da predsjednički zapisi ostaju federalnoj vladi u vlasništvu, posjedu i kontroli pristupa, ali je sadržavao i odredbe o tome da je predsjednička administracija dužna izrađivati zapise koji dokumentiraju postupke tijekom razdoblja njezine vladavine, te njima na primjeren način upravljati. Također, prije izlučivanja, predsjednik o tome mora obavijestiti državnog arhivistu koji procjenjuje gradivo što se predlaže za izlučivanje, kao i Kongres šezdeset dana prije izlučivanja. Iako ni državni arhivist, ni Kongres ne mogu staviti veto na odluku o izlučivanju, Kongres može pokrenuti zakonski postupak za izravnu zabranu uništenja. Predsjednički su zapisi nakon razdoblja od pet godina (što se smatralo primjerenim vremenom za sređivanje i obradu) dostupni svakome, sukladno postupcima koje propisuje Zakon o slobodi informiranja (Freedom of Information Act). Prve napade Zakon je doživio već za Reganove administracije, kada su donošeni provedbeni propisi. Do 1980. donijeto je pet skupina regulacijskih propisa o korištenju, oko kojih su se doslovno hrvali Nixonovi pravnici, Reganova administracija, Kongres i Nacionalni arhiv. Godine 1985. trebala je biti donijeta šesta skupina propisa, kojom bi dostupnima postalo preko 40 milijuna novih stranica pisanoga gradiva te oko 4.000 sati snimljenih zapisa, no Nixonovi su pravnici uspjeli s glavnim državnim tužiteljem dogovoriti da se promijeni odnos prema predsjedničkim izvršnim ovlastima, unatoč prethodnim zaključcima Vrhovnog suda. U tom je smislu ministarstvo pravosuđa donijelo i memorandum koji je upućivao na stav o nepovredivosti predsjedničkih diskrecijskih ovlasti. Konačno, kako je Kongres bio suzdržan, skupina je građana podigla građansku tužbu zbog ograničenja korištenja predsjedničkih spisa na okružnom sudu Distrikta Columbia, koju je i dobila, čime je prevladan prvi pokušaj rušenja PRA-a. Sličnih je pokušaja zaobilaženja PRA-a bilo u svakoj sljedećoj administraciji, a vrhunac je postignut spomenutom naredbom Georga W. Busha. Ta neprestana borba, prema Burkeu, zapravo je dio širega, tinjajućeg rata u odmjeravanju snaga između Kongresa i Predsjednika, tj. izvršne vlasti. Činjenica jest da od vremena Vijetnamskoga rata i Watergatea snaga izvršne prerogative neprestano opada, te daje svaka administracija nastoji ponovno učvrstiti. S druge strane, teroristički napad 11. rujna 2001. donio je za samovoljno ponašanje američkih predsjednika dodatni alibi, omogućivši neprestano pozivanje na nacionalnu sigurnost. No, najveći broj razloga ograničavanju pristupa zapisima zapravo proizlazi iz nastojanja prikrivanja pogrešnih ili čak sramotnih koraka pojedinih predsjednika, odnosno njihovih vlada. Izvršna naredba 3 3.233, između ostalog, predviđa da bivši predsjednici, ali i njihovi zamjenici te njihovi nasljednici(l) imaju