ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)

Strana - 207

vistu. Međutim, osnovna namjera ovog rada jest potaknuti kroz edukaciju korisnika uključivanje i ovog aspekta, koji bi, smatraju autorice, bitno pridonio osposobljenosti za rad s izvornim gradivom, što bi bilo različito od dosadašnje uobičajene pomoći istraživačima, upućivanih isključivo u konkretno gradivo potrebno za određeno ograničeno istraživanje, tj. temu. Članak Wendy M. DuiT i Catherine A. Johnson Gdje je popis svih imena? Ponašanje genealoga u traženju informacija predstavlja istraživanje provedeno na specifičnom profilu korisnika - genealozima. Metodologija se sastojala od kratkog anketiranja te intervjua u trajanju od pedesetak minuta, a za istraživanje je odabrano deset iskusnih genealoga. Pojam iskusni genealog odnosi se na one koji se najmanje deset godina bave genealoškim istraživanjima, a iz te su skupine odabrani oni koji ugovorno rade takav istraživački posao za druge (uz pretpostavka da im je i iskustvo bogatije). Većinom su to bile žene, a stupanj obrazovanja varirao je od srednje i više do visoke spreme. Naravno da se rezultati, zbog malog i nereprezentativnog uzorka, ne mogu poopćavati, no mogu pokazati neke smjerove koje bi valjalo slijedili u odnosu na ovu vrstu korisnika. Zanimljivo je da devet od deset ispitanika smatra kako sasvim suvereno koristi obavijesna pomagala, a tek jedan nije sasvim siguran u to. Glede rezultata, istraživanje je potvrdilo neke već znane probleme s kojima se susreću istraživači genealozi, te istaknulo još neke. Osnovni su problem, naravno, obavijesna pomagala temeljena na sustavu provenijencije, odnosno stvaratelja gradiva. U savladavanju ove prepreke simptomatično je, i ne baš pohvalno za arhiviste, da genealozi puno više koriste neformalne izvore informacija, pogotovo za prve susrete s pojedinim arhivima, odnosno fondovima i zbirkama. To su ponajprije razgovori s kolegama-genealozima, kružoci u genealoškim društvima, genealoška literatura, pa čak i njihova vlastita obavijesna pomagala koja izrađuju prilično sustavno, a omogućuju pristup gradivu na osnovi onih odrednica koje im u istraživanju najviše trebaju: imena, mjesta-lokacije, datumi, događaji. Arhiviste najčešće konzultiraju glede dostupnosti arhivskoga gradiva, ili pak glede pojašnjenja nekih događaja vezanih uz same zapise. O samom gradivu, kao i za pronalaženje potrebnoga gradiva, rijetko traže pomoć. To se zgodimice čini tek pri prvom susretu s nekim fondom ili zbirkom, odnosno kad je riječ o vrlo složenomu fondu ili zbirci, teškom za uporabu. Pokazalo se i da neki tehnički zahtjevi koje ovi korisnici iskazuju, predstavljaju problem. Među ostalim, to je: radno vrijeme arhiva (za rad s korisnicima); dostupnost arhivista (ponegdje su čitaonice arhiva otvorene cijelu noć, no tad su istraživači prepušteni sami sebi); dostupnost obavijesnih pomagala (koja ponegdje često znaju biti zaključana veći dio vremena rada čitaonice) i si. Ispitanici su redom odgovarali (i u intervjuima pokazali) da su vrlo vješti u korištenju arhivskoga gradiva, no, zaključak je autorica, ne zahvaljujući arhivskoj obradi gradiva i pomoći u njegovu korištenju, već suprotno: usprkos njoj! Kako mnoga istraživanja pokazuju da »genealoška populacija« u nekim arhivima čini većinu koris-