ARHIVSKI VJESNIK 49. (ZAGREB, 2006)
Strana - 15
šljavanju strategije i kreiranju razvoja osjeća se nedostatak središnjeg tijela koje bi imalo stručne i upravne ingerencije nad službom kao sustavom. Iz navedenih razloga, postojeći model arhivske službe u Republici Hrvatskoj zaostaje za suvremenim potrebama struke, javne uprave i društva. Stoga će njegovo približavanje arhivskoj praksi i informacijskim trendovima zemalja Europske unije zahtijevati znatna financijska ulaganja (ponajviše u gradnju i opremanje novih arhivskih zgrada) te organizacijske, a vjerojatno i zakonske prilagodbe. Rješavanje ovih pitanja trebalo bi započeti osmišljavanjem i osnivanjem središnjega stručnog i upravnog tijela - svojevrsne Državne arhivske uprave, koja bi imala ovlasti upravljanja arhivskom službom kao sustavom. Pritom, u našim uvjetima nije od presudne važnosti kojem bi dijelu sustava uprave i na kojoj hijerarhijskoj razini u strukturi državnih tijela pripadala arhivska uprava. Važnije je pažljivo odmjeriti i definirati njezin djelokrug i ovlasti. Naime, sadašnje Hrvatsko arhivsko vijeće pri Ministarstvu kulture ima savjetodavnu ulogu i sastavljeno je od predstavnika različitih državnih tijela. Sve stručne i administrativne poslove Vijeća, kao i njegove odluke, provode se preko HDA koji je zadužen i za sve matične i razvojne poslove arhivske službe u Hrvatskoj. Međutim, u okviru sadašnje zakonske regulative, a zbog nedostatne organizacijske komponente u HDA (ljudski i financijski resursi), takvi stručni poslovi ne rezultiraju značajnijim pomacima u radu sustava državnih arhiva. Nastojanja Hrvatskoga arhivskog vijeća, Hrvatskoga državnog arhiva i samoga Ministarstva kulture, u sklopu njihovih nadležnosti, u praksi teško zaživljavaju upravo zbog izostanka sankcija i nedostataka u kontroli provedbe zakonski propisanih obveza u arhivskoj djelatnosti. Osnivanje Državne arhivske uprave podrazumijevalo bi stanovite zakonske izmjene, no njezino bi djelovanje zasigurno riješilo pitanje strategije upravljanja arhivskom službom te bi osnažilo efikasnost upravnih, stručnih i matičnih poslova i time u cjelini racionaliziralo rad arhivske službe. Tako zamišljena Državna arhivska uprava, kao središnje tijelo, predstavljala bi organizacijsko polazište u postavljanju arhiva prema zahtjevima države, ali i prema sve većim očekivanjima suvremenoga društva. Naime, dinamika rada, pa i sam unutarnji ustroj arhiva, pod sve većim je utjecajem društvenih gibanja. Interesi različitih skupina civilnog društva potaknuli su transparentnost djelovanja državne uprave, a posljedično i otvaranje arhiva javnosti. Zbog sve većeg zanimanja za historiografiju i povijesno gradivo, raste broj korisnika (korisničkih skupina) u arhivima, a teme su istraživanja sve raznovrsnije. Potražnja za arhivskim informacijama potiče arhive da svoje tradicionalne informacijske usluge sadržajem, oblikom i tehnologijom prilagode zahtjevima informacijskog društva, pri čemu se od arhiva očekuje da omoguće što bržu i lakšu dostupnost pohranjenih informacija o kojima skrbe. Najposlije, aktualni trendovi stvaranja jedinstvenih informacijskih mreža srodnih ustanova (arhiva, muzeja, knjižnica) omogućuju lakšu i bržu dostupnost informacija o arhivskome gradivu gdje god se ono čuva.
