ARHIVSKI VJESNIK 48. (ZAGREB, 2005)
Strana - 21
Odlučeno je također o preimenovanju Područja odnosnoga arhivskoga gradiva i drugih izvora (koje je definirano na sastanku u Bruxellesu) u Povezivanje normiranog arhivističkoga zapisa s arhivskim gradivom i drugim izvorima, a onda je, nakon široke rasprave, cijelo područje izdvojeno iz osnovnoga korpusa norme i formirano kao zasebno poglavlje. Prije svega je to učinjeno jer je dotični segment zamišljen kao most između normiranoga arhivističkog zapisa stvaratelja i arhivistički normiranoga opisa gradiva, pa se zaključilo da pretpostavljeno poduži popis odnosnoga gradiva i drugih izvora nikako ne bi pripadao u osnovni tekst norme. Također je postignuta suglasnost oko zaključka da nacrt novoga, drugog izdanja ISAAR/CPF-a sadržava dva dodatka: dodatak s punim primjerima, kao stoje bio slučaj i u drugom izdanju ISAD(G) norme, te shematski prikaz mogućih načina povezivanja normiranoga arhivističkog zapisa s gradivom koje je opisano temeljem ISAD(G) norme. Novi je prijedlog objavljen na mrežnim stranicama MAV-a u siječnju 2003., te su svi članovi ponovno pozvani na podnošenje primjedbi do srpnja 2003., kako bi se one prodiskutirale na Skupštini u Canberri, odnosno kako bi do Kongresa u Beču u srpnju 2004. moglo biti predstavljeno drugo izdanje norme ISAAR/CPF u konačnoj i publiciranoj inačici. Svrha normiranoga zapisa Koja je zapravo osnovna svrha ovakve norme? Ona zapravo izvire iz činjenice da je normirani zapis o kontekstu naročito važan sa stanovišta povezivanja istovrsnoga gradiva, koje se, primjerice, nalazi kod različitih imatelja, bez obzira je li riječ o arhivskim ustanovama ili ne. Napose je takav normirani zapis nuždan kad je riječ o međunarodnom povezivanju i ujedinjavanju gradiva. Također, takav opis konteksta omogućuje povezivanje mogućih muzeoloških ili bibliotečnih izvora za isto gradivo. Sve je to moguće upravo stoga stoje podatak o stvaratelju gradiva/dokumenta/zapisa gotovo glavna pristupnica za opis arhivskoga zapisa. Međutim, moguće koristi ove norme ne iscrpljuju se samo u okviru iskazivanja konteksta nastanka gradiva. Ovakav normiran zapis može poslužiti za kontrolu oblika imena/naziva neke pravne ili fizičke osobe navedene u pristupnici koja je predmet opisne jedinice, a time i za kontrolu njezina identiteta. Naravno, to podrazumijeva da se na nekoj zajedničkoj (zasad najpraktičnije na nacionalnoj) razini, razrade konvencije i pravila za normizaciju pristupnica. 12 Utvrđivanjem općih pravila za normizaciju arhivističkoga opisa stvaratelja gradiva i konteksta nastanka gradiva, ova norma zapravo omogućuje ostvarenje nekoliko podjednako važnih ciljeva, koje možemo sumirati kao sljedeće: 12 Takva pravila, na žalost, u Hrvatskoj još nisu donesena, odnosno nije definirano koja će se pravila rabiti, iako napose na području bibliotečne znanosti u tom smislu postoje pogodni radovi i domaćih stručnjaka. Mislim da se isti problem javlja i prilikom oblikovanja registra fondova u Republici Hrvatskoj, pa je svakako riječ o problemu koji tišti svekoliku hrvatsku arhivsku službu.
