ARHIVSKI VJESNIK 48. (ZAGREB, 2005)

Strana - 16

arhivskoga gradiva (bilo koje razine), svjetlo dana ugledalo već drugo, izmijenjeno izdanje Međunarodne norme za opis arhivskoga gradiva - ISAD (G)

1

. Mnogobrojni su, također, prijašnji i sadašnji pojedinačni nacionalni pokušaji i projekti standardizacije - spomenimo samo neke: Standards for Archivál description -WGSAD,

2 Encoded archivál Descriptions - EAD,

3 Manual of Archive Description - MAD,

4 Rules for Archivál Description - RAD.

5 Malo nakon prvoga izdanja ISAD (G)-a,

6 pojavila se potreba za samostalnim iskazivanjem jedne od odrednica toga opisa - konteksta - odnosno područja stvaratelja gradiva. "Neće biti neočekivano ukoliko se uskoro krene i s detaljnim definiranjem strukture i drugih pristupnica, no činjenica da se prvo pokazala potreba za normizacijom opisa upravo ove opisne odrednice, govori nam o njezinu značenju. Uz naprijed spomenute standarde, u svezi s normiranim arhivističkim zapisom o stvaratelju gradiva, međunarodna skupina arhivista (Ad hoc EAC Working group) još je 2001. na sastanku u Torontu dogovorila i kreirala okvirni model za kodiranje podataka o stvarateljima - tzv. Encoded Archivál Context (EAC).

7 Projekt je još u razvoju, no osnovna mu je namjena standardizirati zapis o stvaratelju na način da bude prepoznat, vidljiv i dostupan u elektroničkom okruženju, kako u svrhu razmjena informacija o stvaratelju, tako i otkrivanja i prepoznavanja veza s drugim povezanim stvarateljima gradiva, a i s opisom samoga gradiva. 1 Drugo izdanje Opće međunarodne norme za opis arhivskoga gradiva (1SAD(G)) odobrilo je Povjerenstvo za norme opisa arhivskoga gradiva na skupštini MAV-a u Stockholmu, 19.-22. rujna 1999., dok je prvo izdanje prihvaćeno također u Stockholmu 21-23. siječnja 1993. 2 WGSAD je zapravo kratica za Working Group on Standards for Archivál Description, koja je oformljena 1988. pri Društvu američkih arhivista (SAA), no rabi se kao inačica naziva priručnika normizacije arhivističkoga opisa, kojega je navedena grupa autor i koji je publiciran pod nazivom Standards for archivál description: A Handbook, 1993. Veliki broj članova radne grupe bavio se problematikom normizacije i prije njezina osnutka, a i poslije su objavljivani radovi na tu temu. Također je i sama grupa prije priručnika često objavljivala različite preporuke i smjernice za pojedine postupke vezane uz normizaciju i opis. Vidi: http://www.archivists.org/catalog/stds99/chapter 1 .html • Normirani arhivski opis, također nastao kao rezultat nastojanja radne skupine Društva američkih arhivista, sastavljen je tako da se maksimalno referira na ISAD(G). Dapače, drugo izdanje EAD norme većim je dijelom i nastalo zbog promjena koje su se dogodile u dingom izdanju ISAD(G) norme. Vidi: http://www.loc.gov/eacl/tglih/preface.html Međutim, ipak valja naglasiti razliku američke i međunarodne arhivističke norme. Potomnja, sukladno stavovima Povjerenstva za normizaciju Međunarodnoga arhivskog vijeća, nastaje nakon sređivanja gradiva bilo koje razine i zapravo ponajviše služi kako prepoznavanju i predstavljanju sadržaja gradiva, tako i intelektualnoj kontroli nad gradivom, dok američka norma naglasak stavlja na svrhovitost norme prilikom uporabe automatskih informatičkih sustava. Vidi: http://www.archivists.org/catalog/stds99/chapteii3.html 4 Uputa za arhivski opis, nastala 1986. kao rezultat projekta Sveučilišta u Liverpooli! pod vodstvom Michaela Cooka. 5 Bureau of Canadian Archivists, Planning Commitee on Descripti Standards, Rules forArchival Description, Ottawa, 1990. Vidi: Duranti, L„ Arhivski zapisi, HDA, Zagreb, 2000., str. 160. Također: http://www.archivists.org/catalog/stds99/chapterl3.html I kanadska norma predviđa postupak nakon stoje preuzimanje i sređivanje jedne arhivske cjeline završeno. Prihvaćeno na skupštini MAV-a u Parizu 15.-20. studenoga 1995. 7 Intetnetska adresa ove radne skupine - koja je još uvijek, kao i cijeli projekt, neformalna - trenutno je ugošćena na stranicama sveučilišta Yale, Sjedinjene Američke Džave; http://www.librarv.yale.edu/eac