ARHIVSKI VJESNIK 48. (ZAGREB, 2005)

Strana - 10

Nakon višegodišnjih pokušaja da se pronađe adekvatno rješenje u suradnji s lokalnim organima samouprave, a i Ministarstvom kulture, odnosno nakon niza odbačenih prijedloga i ideja, dogradnja postojeće zgrade u Frankopanskoj ulici br. 21 u Sisku pokazala se kao najbrže i najjeftinije rješenje. Ovim zahvatom trajno bi se riješio problem nedostatka radnoga prostora, normalizirali uvjeti rada, ali i stvorile tehničke pretpostavke za širenje ustanove, tj. povećanje broja stručnih djelatnika (kojem već duže ova ustanova teži), te stvorili uvjeti za adekvatan smještaj gradiva koje je, prema našim evidencijama o stanju na terenu, već trebalo biti smješteno u arhiv. No, odgovore na pitanja kako odrediti potrebne radne i smještajne kapacitete, kako utvrditi neophodan broj stručnih djelatnika, pa i namještenika, kako utvrditi količinu i kvalitetu neophodne i prateće opreme, u trenutku izrade projektnoga zadatka (2000.) nije bilo moguće pronaći u pozitivnom arhivskom zakonodavstvu, nego sam svoje procjene temeljila na dotadašnjim vlastitim iskustvima, iskustvima svojih prethodnika i kolega iz drugih arhivskih ustanova i, naravno, na literaturi. Sa sličnim problemima neminovno će se susresti i eventualni osnivač neke nove arhivske ustanove, koji bi u skladu s Pravilnikom o uvjetima smještaja, opreme, zaštite i obrade arhivskog gradiva, broju i strukturi stručnog osoblja arhiva (objavljenom u svibnju 2004., NN br. 65.) prilikom osnivanja arhiva trebao izraditi studiju opravdanosti i izvedivosti u kojoj osim utvrđivanja postojanja minimalnih uvjeta za rad novoga arhiva, mora izraditi i procjenu potrebnoga spremišnog, radnog i korisničkog prostora i pripadajuće opreme te utvrditi broj i strukturu potrebnoga stručnog, administrativnog i pomoćnog osoblja. Ovaj je Pravilnik doduše riješio neke od mojih dilema; na primjer: utvrdio je neophodan broj stručnih djelatnika za obradu gradiva na svakih 1000 dužnih metara gradiva i broj djelatnika na zaštiti gradiva u arhivu na svakih 2000 dužnih metara, ali kriterij utvrđivanja broja neophodnoga pratećeg osoblja namještenika, nije utvrđen niti ovim niti bilo kojim drugim propisom. Bilo bi korisno utvrditi barem približni dopušteni omjer broja zaposlenih namještenika i broja stručnih djelatnika u jednoj arhivskoj ustanovi. Isto tako, primjećujem i izostanak nekih, ne manje važnih, tehničkih normativa, primjerice za kvadraturu prostora neophodnoga za smještaj tisuću dužnih metara gradiva. Naznaka mogućih načina rješavanja Mislim da bi nam u tom smislu kao dobar uzor mogao poslužiti pokušaj standardizacije i normiranja započet 1970-ih, točnije 1987. godine na razini Republike Hrvatske,

6 koji, međutim, nikada nije proveden do kraja. Ovaj pokušaj fi »Normativi i standardi u arhivskoj djelatnosti Socijalističke Republike Hrvatske - Prijedlog«, (prijedlog pripremila radna skupina: Marijan Rastić, Josip Kolanović, Miljenko Pandžić, Josipa Paver, a pri izradi Prijedloga rabljeni su tekstovi Martina Modrušana i Tatjane Mušnjak.), HDA, 1987.