ARHIVSKI VJESNIK 48. (ZAGREB, 2005)

Strana - 11

polazi od spoznaje da osnovni kriterij standardizacije i normiranja u arhivskoj službi mora biti količina gradiva u arhivu, odnosno količina gradiva u nastajanju. Stoga norme i standarde temelji na zamišljenom »tipičnom arhivu« koji skrbi o točno utvrđenoj količini gradiva. Tipični arhiv zamišljena je (idealna) arhivska ustanova koja raspolaže utvrđenom količinom prostora za određenu količinu gradiva, kao i točno utvrđenim brojem službenika i namještenika preciziranih zvanja, ali predviđa i nužna povećanja zaposlenih s obzirom na veličinu stvarnoga arhiva, tj. s obzirom na to je li riječ o dvokratniku, trokratniku ili višekratniku tipičnoga arhiva. S obzirom na dosadašnja iskustva i sve, gore opisane, važne momente ove problematike, zaključila sam da upravo ovako precizna vizija tipičnoga, idealnog arhiva, utvrđenoga prema kriteriju količine gradiva smještene u njegovim spremištima, može biti vrlo dobar temelj za stvaranje planova razvoja službe, odnosno možebitnu izradu studija o opravdanosti osnivanja novih arhiva. No, tadašnji pokušaj da se normira rad u arhivima utvrđivanjem potrebnoga broja sati (minuta i sekunda!) za obavljanje određenih stručnih i drugih poslova smatram suvišnim (a možda i kontraproduktivnim), jer zbog raznolikosti arhivskoga gradiva, raznolikosti radnih uvjeta u pojedinim ustanovama ne može dati rezultate koji bi poslužiti kao mjerilo. Isto tako mislim da bi pri oblikovanju razvojnih kriterija službe trebalo razmotriti i utvrđivanje određenih ustrojbenih jedinica, koje bi u svom sastavu morale imati sve arhivske ustanove. Želim reći da unutrašnje ustrojstvo arhivskih ustanova ne bi smjelo biti samo predmetom dogovora ili nekakvoga naslijeđenog stanja. Pritom naročito mislim na postojanje stručnih knjižnica pri arhivskim ustanovama. Koliko mi je poznato gotovo svi državni arhivi u Republici Hrvatskoj imaju određeni knjižni fond, koji služi kako djelatnicima arhiva, tako i korisnicima gradiva u arhivu. U nekim arhivima, koji raspolažu potrebnim prostorom, stručna knjižnica postoji kao poseban odjel. Takvi odjeli moraju, u skladu sa Zakonom o knjižnicama, imati i odgovarajuće stručno osoblje. No, baš zbog slučajeva možebitnih osnivanja novih arhivskih ustanova bilo bi dobro utvrditi, nekim od propisa, trebaju li ili ne arhivi imati stručne knjižnice i možda u mogućoj mjeri standardizirati i sadržaj knjižnoga fonda. Nadalje, člankom 43. Zakona o arhivskom gradivu i arhivima kao osnovne djelatnosti državnih arhiva navode se sigurnosno i zaštitno snimanje arhivskoga gradiva te restauratorski i konzervatorski poslovi u svezi s arhivskim gradivom. No, isti Zakon predviđa postojanje adekvatnih laboratorija samo pri Hrvatskom državnom arhivu. Znači li to da ostali arhivi ne bi trebali imati ovakve laboratorije, iako je, naravno, kapacitet središnjih laboratorija ograničen?! Određen broj područnih arhiva ipak ima laboratorije, a njihova oprema i održavanje svakako nisu jeftini. Ne bi li u ovakvim uvjetima ipak bilo racionalnije propisati određene