ARHIVSKI VJESNIK 47. (ZAGREB, 2004)
Strana - 42
U kasnijem razdoblju u Hrvatskoj se ovakve signature prestalo primjenjivati, te se uz tekući broj i godinu kojoj spis pripada (u zaglavlju izlaznih spisa ili urudžbenom žigu ulaznih spisa) više nije navodila oznaka organizacijske jedinice. No dakako, po završetku obrade dodjeljivao se arhivski znak, po kojemu će spis biti odložen i pretraživ, a unutar arhivskoga znaka poštivan je slijed godina i tekućih brojeva spisa (predmeta). 51 Zaključna razmišljanja Kad se stvari sagledaju cjelovito, možemo zapravo uočiti tri razvojne etape u uredskom poslovanju od završetka rata do 1957., odnosno 1958. godine, na širem jugoslavenskom prostoru i u Hrvatskoj: početci su bili obilježeni velikom raznolikošću modaliteta uredskoga poslovanja, slijedi etapa ujednačivanja i krajnjega pojednostavljenja nekih postupaka, dok posljednja etapa, s uvođenjem sveobuhvatnoga sustava arhivskih znakova prema kojima će spisi biti odlagani, zapravo ovdje tek počinje. U ranom poratnom razdoblju ustanove su se služile svaka sa svojim sustavom uredskoga poslovanja, prilagođenim vlastitim potrebama, što se naročito tiče signiranja i načina odlaganja po završetku obrade. Kod navedenih primjera vidi se da su ti sustavi imali polazište u organizacijskom ustroju ustanove, ili su bili razrađeni izravno na predmetnim osnovama, stoje slično primjerima koji su postojali između dvaju ratova ili za vrijeme rata (npr. kod nas u pojedinih ustanova u Banovini Hrvatskoj ili u NDH). Također je uočljiva činjenica da su u ovom razdoblju problemi nastupali - kako su primjećivali analitičari, a iznova se potvrđuje tijekom arhivističkoga sređivanja - zbog toga što se postupanju sa spisima pristupalo olako, evidencije su vođene površno, spisi su krivo signirani itd. To je posve razumljivo kad se uzmu u obzir podatci o obrazovnoj strukturi upravnih službenika i ostalih zaposlenih u tom sektoru (»pomoćnog osoblja i radnika«, a u tu kategoriju su pripadali oni koji su obavljali »kancelarijsko-tehničke poslove«), prikupljeni 1956., koji pokazuju daje njihova naobrazba bila veoma niska, tj. da je većina zaposlenih imala završenu samo osnovnu školu, ili čak niti nju. 52 51 Kao što pokazuju, primjerice, urudžbeni zapisnici i spisi Republičkoga sekretarijata za kulturu NRH, koji je djelovao 1963.-1965. Također treba napomenuti daje iz sustava evidencija iščeznulo predmetno kazalo (HDA, Republički sekretarijat za kulturu NRH). 52 O tom je govorio Veljko Zeković, sekretar SIV-a, u svojem ekspozeu na 63. sjednici Saveznoga izvršnog vijeća, održanoj 11. prosinca 1957. povodom donošenja Zakona o javnim službenicima, služeći se podatcima koje je 1. listopada 1956. prikupio Savezni zavod za statistiku. Prema tomu, kako kaže Zeković, »u organima državne uprave (saveznim, republičkim, sreskim i opštinskim), bilo je ukupno 70.968 službenika, a sa pomoćnim osobljem i radnicima 108.712.« Nadalje, kako je pomoćno osoblje, kao i radnici, ionako moglo imati nižu spremu, on ističe podatke za službenike, koji bi trebali imati stručnu naobrazbu, a podatci kažu daje u »državnoj upravi, od ukupno 70.968 službenika, bilo (...) službenika sa nižom spremom 34.706, sa srednjom -22.957, a sa višom spremom -9565.« Vidi: Zakon o javnim službenicima (Izdanje Službenog lista FNRJ, Beograd, 1957.), str. 5 i 6. Novim Zakonom, prema čl. 29. i 31., i nadalje je predviđeno da pomoćni službenici koji obavljaju kancelarijsko tehničke poslove mogu imati završena samo 4 razreda osnovne škole.
