ARHIVSKI VJESNIK 47. (ZAGREB, 2004)

Strana - 131

ZLATIĆ: Klinička farmakologija, farmakologija i ljekarništvo (farmacija) su tri osnovna činioca koji mogu uspješno riješiti probleme lijekova ako međusobno surađuju. Takvu suradnju uspjeli smo uspostaviti u Hrvatskoj. U Sekciji za medicinsko snabdijevanje Zajednice zdravstvenih ustanova primljen je iz »Plive«, ako se ne varam, 1962. godine, mr. Radovan Damaska, koji je neko vrijeme bio načelnik farmaceutske službe u Sloveniji, a u Banovini Hrvatskoj također je vodio tu službu. Tadašnji čelnici zdravstvene službe Hrvatske (Ćuruvija, Srdar, Šegavac) pristali su da mr. Damaska dođe u Savjet za narodno zdravlje na Markovom trgu i da sjedimo u istoj sobi, jedan nasuprot drugome. Tako smo nas dvojica počeli najuže surađivati. Želeći redovito pratiti potrošnju lijekova, na prijedlog Damaške, smo on, ja i Vrhovac zajedno klasificirali lijekove na osnovi Međunarodne klasifikacije bolesti. Taj rad je odobren i službeno nazvan Jugoslavenska klasifikacija lijekova. Uskoro je Svjetska zdravstvena organizacija izdala svoju Anatomsko-terapijsko-kemijsku klasifikaciju lijekova, u kojoj sam naziv pokazuje na čemu se osniva. Mi smo tu klasifikaciju prihvatili. Naša klasifikacija i klasifikacija Svjetske zdravstvene organizacije su se u biti malo razlikovale. Objavili ste puno radova, referata i članaka vezanih za povijest antifašističkoga pokreta, ali i za medicinu i lijekove. O čemu ste najčešće i najradije pisali? ZLATIĆ: Lako sam pisao, te su me često zaduživali pisati zapisnike, izvještaje, referate, analize, članke itd. Ne znam ni približno koliko je toga bilo. Neki elaborati za koje sam napisao nacrte i zatim s drugim stručnjacima priredio konačni tekst su u Sabor Hrvatske i Saveznu skupštinu dostavljani bez imena sastavljača. Slično se događalo i s mnogim drugim pisanim materijalima. Napisao sam i mnoge tekstove za moja predavanja iz postdiplomskih studija koje sam imao u Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Srbiji. Objavio sam podosta članaka o lijekovima i nekoliko znanstvenih analiza. Sa veseljem sam napisao i oko desetak članaka i analiza iz narodnooslobodilačke borbe i političkog života. Vi ste i majstor problemskog šaha. Možete li reći nešto o tom svom hobiju? Bili ste reprezentativac bivše države, ali i Hrvatske. Jedne ste godine bili i prvak Jugoslavije u problemskom šahu. ZLATIĆ: Sa šahom sam se počeo baviti u četrnaestoj godini. Na kvalifikacijskom turniru Zagrebačkog šahovskog kluba bio sam prvi i dobio titulu prvorazrednog igrača u sedamnaestoj godini. S problemskim šahom počeo sam se baviti u policijskom zatvoru u Petrinjskoj ulici 1950. godine, gdje sam od kruha izradio šahovske figurice, a na drvenom zatvorskom ležaju, tzv. prični, ucrtao šahovsku ploču. Kada sam došao na slobodu, Nenad Petrović, velemajstor problemskog šaha, me nagovorio da se bavim tom granom šaha. Ubrzo sam stekao titulu majstora rješavača, pa majstora sastavljača i zatim sam 1956. godine proglašen za majstora problemskog šaha Jugoslavije. Za Jugoslaviju sam uspješno