ARHIVSKI VJESNIK 47. (ZAGREB, 2004)

Strana - 9

pod povijesni, a kad se postupnim izlučivanjem došlo do otprilike 1-5% količine početnoga gradiva, opet se pristupalo tradicionalnoj metodi »komad po komad«. Aktivnu pak ulogu arhivista od najranijih vremena zagovara germanska (točnije, pruska) arhvistička tradicija, čije postavke i dosljedan stav možemo pratiti već od 1858. godine, kad je carskim dekretom donijeta odluka da svako upravno tijelo o postupku izlučivanja mora obavijestiti arhivske vlasti. Njemački arhivisti i poslije sustavno ukazuju na potrebu da se upravnim tijelima uskrati pravo da budu jedini arbitri u odlučivanju prilikom izlučivanja. Za temu ovoga rada napose je zanimljivo stajalište K. O. Miillera, koji u svezi s vrednovanjem naglašava razliku vrijednosti gradiva središnjih državnih od gradiva lokalnih djelovanja," što možemo smatrati određenim rudimentom funkcionalnoga promišljanja. Tema vrednovanja ponovno se intenzivira s američkim arhivistom T. R. Sehe 11enbergom i odjecima oko njegova pristupa. U svom djelu Moderni arhivi

6 Schellenberg iznosi tezu o dvostupanjskoj vrijednosti zapisa: primarnoj - koju ima za stvaratelja čijim radom nastaje, i sekundarnoj - koja zaokuplja pažnju arhivista. I sekundarna se vrijednost također može iščitati dvojako, kao evidencijska i obavijesna. Prema Schellenbergu, iz evidencijske vrijednosti doznajemo o povijesti i ustroju stvaratelja, dok iz obavijesne crpimo informacije o mjestima, osobama, događajima, pojavama i dr. Početnu postavku o primarnoj i sekundarnoj vrijednosti zapisa možemo povezati s engleskom tradicijom,

7 no ono što Schellenberga udaljava od iste jest njegov stav da nije nužno riječ o različitim dokumentima, čak dapače. Ukoliko je, dakle, riječ o jednim te istim dokumentima, razrješenje je moguće jedino kroz stajalište o »dva životna vijeka zapisa«: prvi je vijek aktivna faza zapisa za vrijeme njegove operativne uporabe, dok drugi vijek započinje kad zapis za svoga stvaratelja postane pasivan i nepotreban. Zanimljivo je daje među najgorljvijim protivnicima ove teorije bio upravo već spomenuti Englez Hilary Jenkinson.

8 Nasuprot tomu, Schellenbergova promišljanja o sekundarnoj vrijednosti zapisa približavaju ga njemačkoj tradiciji. On, naime, kao osnovnu metodu vrednovanja dokumenata prema mogućim sekundarnim vrijednostima zagovara određivanje mjesta ureda (stvaratelja) u upravnoj hijerarhiji, budući da o tom mjestu »uvelike ovisi i vrijednost spisa«, što se u velikoj mjeri poklapa sa stanovištima njemačkih arhivista. 5 Prema Kolsrud, O., Razvitak temeljnih načela vrednovanja - neka usporedna iskustva, American Archivist 55 (1992); Müller, K. O., Fragen der Aktenausscheidung. Archivalische Zeitschrift 38 (1929), 87-107 6 Schellenberg, T. R. Modern archives. The University of Chicago Press, Chicago, 1956. 7 Vidi prethodno: stajališta Griggova odbora. s Jenkinson, H., Modern Archives. Some Reflections on T. R. Schellenberg. Journal of the Society of Archivists 1, (April 1957); u članku Jenkinson brani stajalište da suština dokumenta ne može biti ništa drugo do ono zbog čega je dokument nastao, iako priznaje da i neki drugi, izvanjski faktori mogu utjecati na način postupanja s gradivom.