ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)

Strana - 164

učinjen nejedinstvenim: zapis kao dokaz povezan je s njegovim čuvanjem, a zapis kao sjećanje s modelom arhiviranja koji je stariji i obuhvaća poopćenu informativnu vrijednost. Zbog svoje bivalentnosti, koja uz memorijsku ionako uključuje i dokaznu vrijednost zapisa, Green smatra da se taj model može osuvremeniti. Uži model tipičan je za tehnološki poboljšanu administraciju; takav je pristup povezan s transakcijama kapitala, a njegove su istaknute zagovornice upravo Duranti i MacNeil. Ulazeći u njegovu tvrdnju, moglo bi se reći da prva autorica uvodi hibridnu teorijsku poziciju primjenom diplomatike na elektroničko gradivo (kako se sama izjašnjava u Predgovom Arhivskih zapisa); diplomatika je pomoćna povijesna disciplina koja se pretežno bavi dokazivanjem već odigranoga pravnog ili povijesnog procesa. Njezina aplikacija na trenutno elektroničko poslovanje i upravljanje može samo skrenuti (nominalističku) raspravu o jedinicama arhivskoga gradiva. Koliko god bila prilagođena današnjem vremenu, diplomatička kategorija dokaza zadržava dio prijašnjega značenja koje se odnosilo na prošlu svršenu radnju. Komunikacijska je shema koju primjenjuje Duranti diplomatička i po njoj je zapis kulturno neizgrađen trag do stvaratelja. Uglavnom, vratimo se Greenovu komentaru, arhivi njihovom uskom redefmicijom zapisa umjesto kulturne preuzimaju evidencijsku misiju, čime se vrste arhivskih ustanova unificiraju i isključuju raznovrsni društveni akteri. Ako je svrha arhiva potpuno ispunjena u potpori pravnom sustavu, onda je model čuvanja zapisa dovoljan. Dokazujući da nije tako, Green čak na podmčju spisovodstva nalazi potrebu velikih kompanija za razmjenom širih informacija od materijala, što jedino dokazuju poslovne aktivnosti. Modernistički zasnovan model čuvanja zapisa instrumentalizira arhive i neodvojiv je od tradicionalne autentičnosti i pozitivističkog ideala izvora. Treba napomenuti da gubitak pozitivističkog taloga ne bi lišio arhivsko gradivo istraživačkoga značaja, jer ono ostaje kao svaki kulturni znak i dalje potencijalnim izvorom interpretacija. Green predlaže osuvremenjivanje exclusive; indeed, the argument of this essay is that the recordkeeping paradigm should be viewed as one part of the archival paradigm.", Green, Mark A. The Power of Meaning: The Archival Mission in the Postmodern Age. The American Archivist. Vol. 65, No. I. The Society of American Archivists; Spring/ Summer 2002., str. 43. Prema Kuhnu, postojeća i nadolazeća paradigma ne mogu se logički povezati, jer svaka nudi drugačije viđenje svijeta u kojem znanstvena zajednica djeluje. "U procesu asimilacije druga [paradigma] mora istisnuti prvu ... Iako logička uključivost ostaje dopušteno stajalište o odnosu između teorija koje slijede jedna iza druge, ono je povijesno neprihvatljivo.", Kuhn, Thomas S. Struktura znanstvenih revolucije. Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb 1999., str. 108 i 109. Kuhn je svoj stav ponovio naknadnom intervencijom u pojam paradigme kao disciplinarne matrice (v. Kuhn, isto, str. 191-196). Smatram da se trenutno može govoriti samo o novim teorijskim modelima na nižoj razini apstrakcije od paradigmatskog, zato što još nije ponuđena promjena paradigme koja bi sačuvala dio kompetencija arhivističke zajednice dovoljan za svakodnevno djelovanje (usp. Kuhn, isto, str. 178). Zbog iznimne složenosti postmodernoga pristupa, takvi arhivistički tekstovi pozivaju na dodatne razrade, op. A. R.