ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)
Strana - 163
osigurava dovoljno razvijen znanstveni aparat za opis različitih kulturnih pojava na koje nailazimo. Iako interpretanti imaju tendenciju nastaviti tvorbu novih značenja svakom novom okolnosti, ponekad se taj proces prisilno zaustavlja. Ovaj uvid može pomoći drugačije postaviti odnose gradiva i stvaratelja koji su, rekao bih, test održivosti arhivističke teorije na intelektualnom tržištu danas. Stvaratelj u arhivu, obuhvaćen Peirceovim modelom, samo je konačni interpretant nastao uobičajenim načinom rada arhivista. Nijedan semiotički model ne izlazi potpuno iz metafizike znaka, no neki od njih pružaju mogućnost operativnoga djelovanja koje polazi od samoga gradiva i po kojem stvaratelj prestaje biti vladarom značenja arhiva za neko dmštvo. Arhivistički zapis ima dosta sličnosti s reducirano shvaćenim reprezentacijskim tragom, pa se tumači neimanentno, usmjereno samo na stvaratelja. Potreba cjelovitosti fondova, s druge strane, upućuje na zapis kao znak objašnjiv iz svog odnosa s dmgim znakovima, na neprestane semiotičke peripetije i na stalnu reinterpretaciju stvaratelja. To je aporija koja destabilizira ono što je dugo smatrano neposrednim tragom do čovjeka, institucije, tijela, prisutnosti - zapis ne vodi izravno do njih jer je prošao različita označavanja u različitom dokumentacijskom kontekstu, pri različitim arhivskim i korisnikovim interpretacijama. Novost donosi shvaćanje dokumenta na čije značenje utječu ostale jedinice fonda, prošla pravila ortografije, genologije i ekonomije jezika, specifična normativna kontrola nad dokumentom, društveni odnosi u trenutku produkcije, ali i naša odstupanja od navedenoga. Suvremenu arhivistiku promijenit će takva komplikacija, jer je u suprotnosti s pozitivističkim autorom ili stvarateljem koji određuje buduće značenje i živi kroz svoje tekstualne ostatke. Stvaratelji poznaju akumulacije građe koju proizvode u svojoj djelatnosti, a ne arhivske fondove kao kulturne artefakte. Suprotno, polazeći od zapisa možemo utvrditi stvaratelja kao jednu interpretaciju. Arhivski znak koji nešto označuje možemo interpretirati prema različitim potrebama, pa i prema potrebi spoznavanja povijesti i dmštvene uloge stvaratelja. Iz činjenice zapisa kao prve dostupne stvarnosti izvire stanoviti relativizam u primjeni prvobitne sintakse. Korisnik ponekad iziskuje drugačiji poredak i drugačije rukovanje starim podatcima još postojeće uporabne vrijednosti. Mark A. Green, tumačeći nedoumice oko raznih promišljanja paradigme u arhivističkoj znanosti, dotaknuo je problem zapisa kao potencijalno bogatog označitelja. Autor smatra da je model čuvanja zapisa (recordkeeping paradigm) samo dio općega modela arhiviranja (archival paradigm) i da se griješi sužavajući stmku na taj način. 31 Preuskim pristupom zapis je U ovom članku Grccnovc paradigme prikazane su kao teorijski modeli, u skladu sa shvaćanjem znanstvenih paradigmi koje je predložio Thomas Kuhn. Za takvo prevođenje bio je ključan Grecnov stav da model arhiviranja može obuhvatiti model čuvanja zapisa: "These two paradigms are not mutually
