ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)

Strana - 155

da se ona ne iscrpljuje u opreci vlasti i građana jer se ne vrši iz jednog centra, kontrola izvršnih i zakonodavnih tijela trebala bi se nastaviti prema nižim razinama te nevladinim organizacijama i poslovnim kompanijama. Na taj način Gránström izbjegava preusko poimanje moći, a arhivska praksa time postaje svjesnija njezina rada i većeg dosega od onog koji ima pojam vlasti. Dakle, kad se pojavi prilika, moć od nje učini realno nepostojeći transgresivni problem ne bi li time okupirala javnost i odgodila ozbiljnije društvene promjene. Jedino one mogu zahvatiti konstelaciju moći. Ova strategija popraćena je dodatnom koja prave probleme banalizira, iscrpljuje podjelom javnosti ili samo prividno podupire. Njezin se postupak sastoji od dijalize na potprobleme, a podupire je administrativna podjela ustanova od kojih se očekuje rješavanje pristiglih raščlanjenih predmeta. Foucault razmatra složenost moći koja nadilazi puku zabranu, jer ona, suprotno tome, umnožava problem otvarajući diskusiju u mnogim diskursima pred podijeljenim auditorijem. Javnost biva opredijeljena što odvlači njezin interes, te za budno oko javnosti moć postaje nevidljiva. Međutim, iskoristivi na mnoge načine, (taktički) diskursi mogu služiti politici otpora, što se pokušava disciplinirati školovanjem stručnjaka, preferiranjem određenih tema u stručnim časopisima i dodjelom akademskih kompetencija. Osim na trenutne teme arhivističkoga diskursa, možemo se osvrnuti i na one stalne. Mislim da su oba modaliteta arhivistike (a i b), s obzirom na isključivost pravila prakse, kao i na kontrolu uvida u informacijske resurse, povezana na polju istraživanja nacionalne kulture koja i onako kao identitet koincidira s pojavom modeme arhivistike. Iskazi raznih znanstvenika disciplinirali su se formiranjem historiografije kao privilegiranoga diskursa koji može propitati dmštvo pozitivističkim setom znanja. Postojeća pravila povijesnoga diskursa trebalo je poduprijeti institucionaliziranom mrežom koja je uključivala dostupne izvore, pojedine radove u znanstvenoj zajednici, pisanje udžbenika i slične procedure. Ostatci te veze istraživanja i dostupnosti danas su vidljivi u čestom argumentu da navođenje razloga istraživanja arhivskoga gradiva omogućuje učinkovitiji rad jer onda arhiv može pripremiti relevantne izvore way is to ensure that the citizens are guaranteed access to official documents. A third way is that the authorities can publish a lot of information about their activities on for example their web- pages, (str. 82, moj kurziv) Access to documents is looked upon differently from country to country. Thus, the legal solutions differ.

.. In some countries there is a difference between records and archives. Records become archives when transferred to archival institutions. In these cases, access to current records is often restricted.

.. Access rights arc not part of a system of controlling the Government and supplying the facts to the public debate on contemporary issues. It is meant to supply historians and other professionals with primary sources in their search for knowledge of the past. In this system, you usually will have an archives act governing access to these archival records. ... In the other group of states, citizens are usually granted a legal right of access not just into the archives already transferred to archival institutions but also access to current records/official documents, still kept by the authorities." (str. 83) Gránström, Claes. Access to the current records and archives as a tool for democracy, transparency and openness of the government administration. Hrvatski državni arhiv, Arhivski vjesnik, god. 42/1999. Zagreb: 1999.