ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)

Strana - 153

koje više ne promatra stvarnost oslanjajući se na modeme dubinske modele s pojmovnim oprekama, dogodilo se uništenje prividne kulturne autonomije naglašavanjem civilizacijske površnosti i robnog karaktera umjetnosti. Međutim, gubitak autonomije rezultirao je infiltracijom kulture u ostala dmštvena područja čije predmete i pojave možemo sad razumjeti kao kulturalne." Ona nije svediva na autarkične grupacije koje pohode kazališta, nego je prisutna i sveobuhvatna varijabla. Kako se u suvremenim kulturama pre vrednuje modernost, tradicija, politika i tehnologije te koje su popratne promjene u arhivistici? I. Arhivi i konstrukcija modernoga znanja Michel Foucault nudi integrativnu teoriju, izgrađenu pažljivim genealoškim istraživanjima pojmova koji su konstmirali ono što smatramo socijalnim dodatcima u službi zaštite građana, a zapravo su dio permanentnoga vršenja moći čije zakonitosti nadilaze povijesne. Jedan je od onih koji se u svom radu zanimaju za arhivistiku. Foucault je istraživao razvoj znanosti kao derivata racionalnosti do današnjega stadija, kroz razvoj diskursa i njihovih funkcija, razvoj institucija i njihovih zadaća te razvoj dmštvenih odnosa općenito. Njegov je referentni pojam moć kao "mnoštvo odnosa snaga koji su imanentni području u kojem se očituju i tvore njegovu organizaciju ... oslonce što ih ti odnosi snaga nalaze jedni u dmgima tako da stvaraju lanac ili sistem ili pak raskorake ... napokon strategije kojima oni postaju djelatni ...".

12 Javnost je sklona gledati moć kao pravni ili moralni poredak u kojem je ona svedena na samo neke svoje mehanizme.

13 Ona konstituira predmete kojima će se pri čemu izraz "pretpostavlja neko razdvajanje unutar subjekta" (isto, str. 196). Uz otuđeni subjekt vezanje egzistencijalni model autentičnosti i neautentčnosti. Uz dijalektički model koji razdvaja bit i pojave (a može se shvatiti i kao pretpostavka predodžbe napretka tezom, antitezom i sintezom), Jameson navodi i frojdovski model latentnog i manifestnog. Svaki je model davao prednost jednom pojmu, a to se dodatno primjećuje u klasičnom semiotičkom razdvajanju označenog i označitelja (no postoje i drugačije semiotičke teorije znaka). Činjenica da predmeti postaju robom osporila je shvaćanje razvijeno u ne- imanentnom diskursu o umjetnosti prema kojem subjekt svojim posredovanjem čini predmete onakvim kakvim bi oni trebali biti. Gubitak vjerovanja u subjekt koji ima svoj izraz čini ne-osobnim izraze koji su pripadali ljudima u prošlosti i koje rabimo. Time se relativizira stav prema iskorištenom tuđem izrazu, tekstu, arhivskom zapisu. Modernom čovjekovom potragom za poviješću i autentičnosti suprotstavlja se intertekstualna nostalgija. Postmoderno mišljenje dubinskim modelima suprotstavlja posvemašnju površnost, impersonalizaciju izraza, raspadanje subjekta i značenjskoga lanca. 11 Jameson, isto, str. 226. 12 Nadalje: "Moć je posvuda; to ne znači da ona sve obuhvaća, već da odsvud dolazi ...Valja nedvojbeno biti nominalist: moć nije institucija i nije struktura, ona nije stanovita sposobnost kojom su neki obdareni; ona je naziv što se pridaje nekoj složenoj strategijskoj situaciji u danome društvu.", u: Foucault, Michel. Znanje i moć. Globus, Zagreb, 1994., str. 65. 13 v. Foucault, isto, str. 61, 62 i 66. Uglavnom, ono što većina uzima za moć, samo je jedan od njezinih mehanizama, no takav je (pravni) model preuzak (isto, str. 71). U pogovoru teksta, Rade Kalanj piše