ARHIVSKI VJESNIK 46. (ZAGREB, 2003.)
Strana - 133
Narodna skupština FNRJ donijela je 27. lipnja 1950. Osnovni zakon o upravljanju državnim privrednim poduzećima i višim privrednim udruženjima od strane radnih kolektiva; popularno nazvan "Zakon o predaji tvornica na upravljanje radnicima", odnosno "Zakon o radničkom samoupravljanju". 6 Time su službeno potvrđeni radnički savjeti, koji su imali određene ovlasti unutar radnih kolektiva, ali čije su granice ipak bile ograničene uputama Partije. Samostalnost u poslovanju privrednih organizacija u ovom periodu ostvarivala se jedino na podmčju tehnoloških i stmčnih pitanja, dok su materijalna pitanja zavisila isključivo od konkretne politike države. Financiranje investicija u privredi obavljalo se iz budžeta dmštveno-političkih zajednica ili raznih državnih fondova, a dobivena su sredstva bila nepovratna, tako da realno tek poslije 1954. počinje djelovati sistem investicijskih fondova i određene ekonomske zakonitosti u jugoslavenskoj privredi. 7 Kritikom staljinizma, odnosno ozakonjenjem radničkog upravljanja u privredi došlo je do reformiranja još nekih dmštvenih segmenata te su konstituirani savjeti kao organi upravljanja u svim radnim organizacijama i dmštvenim institucijama (školama, sveučilištima, bolnicama i institutima). Ali, ove promjene nisu utjecale na političku strukturu vlasti, jer je vodeća pozicija KPJ u dmštvu ostala neupitna. Članove radničkih savjeta birali su i opozivali zaposleni u privrednim organizacijama. U svom su djelokrugu savjeti imali donošenje samoupravnih akata, pravilnike, proizvodne planove, financijske planove, biranje upravnog odbora, kao i raspodjelu dijela akumulacije. Treba napomenuti da je neposredno po uvođenju samoupravljanja ovo pravo - o raspolaganju dijelom akumulacije poduzeća - bilo zapravo samo formalno, jer su sve odluke morale biti donesene uz suglasnost državnih organa. Također, partijske organizacije i direktori neposredno su upravljali radnom organizacijom (s posebnim naglaskom na personalnu politiku), teje model samoupravljanja bio pod snažnim utjecajem države. Tako su, zapravo, radnici u to vrijeme imali samo pravo izbora članova radničkih savjeta, njihova opoziva, i manje-više, nebitno pravo odlučivanja o minimalnom dijelu akumulacije za društveni standard, za nagrađivanje radnika povrh redovitih plaća i o unapređenju proizvodnje u manjem opsegu. 8 Provođenje koncepta samoupravljanja uključivalo je, osim smanjivanja uloge državnih organa u funkcioniranju gospodarskoga života (proces deetatizacije), i 6 Službeni list br. 43/50 (dalje: SI. 1.). 7 Zakonom o radničkom samoupravljanju utvrđeno je da se akumulacija poduzeća i dalje centralizira u državne investicijske fondove - lokalne, republičke i savezne. Sredstva su služila za kreditiranje investicija utvrđenih društvenim planovima. D. Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, str. 323. 8 Dušan Bilandžić, Historija Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Glavni procesi, 19181985, Zagreb 1985., str. 173-179. (Usp. SI. 1. 43/50, čl. 25-36).
