ARHIVSKI VJESNIK 45. (ZAGREB, 2002.)

Strana - 77

R. Bućin, Uprava 1945-1952. godine: problemi poznavanja ustroja, identifikacije stvaratelja i oblikovanja fondova, Arh. vjesn., god. 45 (2002), str. 51-81 Sliku o samostalnosti uprava, glavnih i generalnih direkcija, u smislu pravnih subjekata, upotpunjuje činjenica da su one posebnim pravnim aktima osnivane i ukidane, ali uz "stanoviti" nemar tadašnje uprave (iako "aritmično" objavljivani, o tome su ipak postojali pravni akti, kojima je ujedno definirana i njihova nadležnost i položaj), te činjenica da posluju s vlastitim žigovima i vode posve samostalno svoje spise (N. B. i dio knjiga i spisa podređenih poduzeća: računovodstvo, personalije i si.). Kako slijedom svega rečenoga oblikovati pojedine fondove? Ako uprave, glavne i generalne direkcije promatramo kao samostalne ustanove, čini se da bi bilo relevantno razmotriti područje nadležnosti kao presudan kriterij, osobito s obzirom da su u vertikalno-hijerhijskome smislu bile definirane podjednako (kao AOR-i državnih privrednih poduzeća republičkog značaja), a grupirati ih se može horizontalno, upravo prema područjima djelatnosti (prehrambena industrija, promet i otkup hrane). Tek unutar toga nastaju promjene nadležnosti, kao kad je, primjerice, tijekom 1948. Glavna direkcija za promet i preradu poljoprivrednih proizvoda zamijenila dotadašnje četiri glavne direkcije: za zemaljske proizvode, za meso i mesne prerađevine, za vino, žestoka i bezalkoholna pića, za žitarice, njihovu preradu i prerađevine. S obzirom na spajanje područja djelatnosti - na kojemu se, uostalom, nije stalo, već je dalje dolazilo do novih horizontalnih grananja i prespajanja - mi svaku tako nastalu ustanovu možemo smatrati stvarateljem bitno nove cjeline. S ovog stajališta i glavne direkcije koje su osnivane u MTO-u 1947. samo nastavljaju djelatnost uprava osnovanih 1946. (kao stoje primjer Uprave za žitarice, njihovu preradu i prerađevine i Glavne direkcije žitarice, njihovu preradu i prerađevine),'^ se u oba slučaja radi o administrativno-operativnim rukovodiocima istoga područja djelatnosti. Posebno su zanimljive direkcije nadležne za područje prehrambene industrije. Ondje je od 1947. godine moguće pratiti potpuni kontinuitet nadležnosti, s višestrukom promjenom naziva: Glavna direkcija prehrambene industrije 1947-1950, Generalna direkcija prehrambene industrije 1950-1951, pa onda opet Glavna direkcija za prehrambenu industriju 1951-1952. Budući da uvid u gradivo pokazuje da postoj i i kontinuitet spisovodstvenog sustava i ustroja, moglo bi se raditi o jednome fondu, čiji bi naziv odgovarao posljednjem nazivu stvaratelja, pa bi se fond zvao: Glavna direkcija za prehrambenu industriju NRH.

m 104 Ukoliko to ne bi bilo tako, kod nas bi se u razdoblju 1947-1952. radilo o tri, a ne o dva fonda, kako su oni razgraničeni kod preuzimanja. Umjesto Glavne direkcije prehrambene industrije (1947-1952) i Generalne direkcije prehrambene industrije (1950-1952), fondovi bi činili 3 cjeline: Glavnu direkciju prehrambene industrije (1947-1950), Generalnu direkciju prehrambene industrije ( 1950-1951 ) i Glavnu direkciju za prehrambenu industriju (1951-1952). Usporedba sa slovenskim Vodnikom pokazuje da su na jednak način ovu situaciju definirali i Slovenci. Kod njih se pod signaturom AS 259 nalazi fond: Glavna direkcija prehrambene industrije Ljudske Re77