ARHIVSKI VJESNIK 43. (ZAGREB, 2000.)

Strana - 241

Izvješća, Arh. vjesn., god. 43 (2000), str. 235-279 neta izmijenila je javnu i privatnu komunikaciju. Živimo u vremenu kada se "arhivi" i "arhivist" više ne skrivaju od svijeta i ne rade potajno iza zatvorenih vrata. Klasični arhivi koji pohranjuju blago prošlih stoljeća priznati su kao dijelovi kulturne baštine, a arhivisti sve više dolaze na vidjelo javnosti, uz rastuće zahtjeve da kulturna baština bude dostupna što većem broju ljudi. Čini se da informatička tehnologija nudi gotova rješenja za ispunjenje navedenih zahtjeva. Digitalno je doba dovelo do informatičke prezasićenosti, a u isto je vrijeme narastao broj pogrešnih informacija. Mreže i centri podataka su preopterećeni "arhivskim gradivom" svih vrsta, nestale su ili se mijenjaju geografske i mentalne razlike između sadašnjosti i prošlosti. Danas, zbog taštine ili budućih generacija, čuvamo više gradiva nego ikad. Ipak, svaka starija osoba s dobrim pamćenjem čuva informacije duže nego što to čini bilo koji suvremeni arhivski medij. Pojam "arhivsko gradivo" dobio je novo značenje, gradivo je dio sadašnjosti i vrlo se brzo zamjenjuje "novim" gradivom. Na životni ciklus elektroničkih zapisa utječe činjenica da se enormne količine informacija mogu brzo i lako stvoriti, reproducirati, distribuirati i pretraživati, daje čuvanje takvih zapisa proizvoljno, a može ih se uništavati na nekontrolirani način. Elektronički zapisi nisu samo nova kategorija "izvora", kao stoje pergamena, mikrofilm, karte ili film, oni su doveli do bazičnih promjena u samoj paradigmi arhivske teorije i prakse. Digitalizacij a utječe na sva područja privatnog i javnog života, a širi se i na klasična kulturna dobra pohranjena u arhivima. Može se reći da multimedijalni sustavi rastaču sređivanje dokumenata po serijama, ili njihovo razvrstavanje u različite kategorije, a "ujedinjuju" oralnu tradiciju, pisane proizvode birokracije i multimedijalne kreacije tržišta. Ipak, trebalo bi razlikovati sljedeće kategorije: elektroničke zapise sustava uredskog poslovanja; geografske informatičke sustave i javne informatičke sustave (vrijeme, promet, turizam); telemedicinske sustave, elektroničke povijesti bolesti i si. u bolnicama; znanstvene baze podataka. Razvoj informacijske tehnologije doveo je do ozbiljne krize identiteta u arhivskoj struci. Sama srž arhivskih zadataka i profesionalizam u njihovu izvođenju su danas, više nego ikad, ugroženi. U velikom nizu područja odvija se reevaluacija "dokumenta" ili "ne-aktivnog podatka". Predviđa se da će u budućnosti veza na Internet biti tako uobičajena kao stoje danas utičnica za struju. Arhivi, muzeji i knjižnice će igrati ulogu "električnih stanica" za ovakvu vrstu "snage". U svjetlu ovih promjena, diskusije o arhivskoj teoriji i praksi morajubiti trajan proces u konstantnoj interakciji s arhivskom praksom, istraživanjima na području informatičke tehnologije i stvaranju dokumenata. Arhivska se načela moraju prilagoditi novim oblicima povijesnih dokumenata i moraju odgovoriti na zahtjeve funkcija kontrole procesa određenih administrativnih aktivnosti i proizvodnih procesa. U suprotnom slučaju postoji rizik od potpunog gubitka informacija ili će druge profesije preuzeti arhivsku djelatnost. Arhivisti moraju štititi ne samo informacije, već i njihov kontekst, funkcije i metapodatke. Arhivisti moraju osigurati vezu iz241