ARHIVSKI VJESNIK 43. (ZAGREB, 2000.)

Strana - 237

Izvješća, Arh. vjesn., god. 43 (2000), str. 235-279 mene formate, konverzija zapisa u standardne formate. Svaka od navedenih kategorija ima svoje prednosti i nedostatke, a niti jedna nije u potpunosti zadovoljavajuća. Svaki je od spomenutih pristupa zaštiti elektroničkih zapisa usmjeren na rješavanje tehnoloških problema, a niti jedan nije usmjeren na zaštitu zapisa. Tehnološka orijentacija je pogrešna: uspjeh u rješavanju tehnoloških problema nije uvijek relevantan za arhivske potrebe zaštite zapisa. Logično je da arhivska načela i ciljevi diktiraju zahtjeve koje tehnička rješenja moraju riješiti. Ti bi arhivski zahtjevi trebali služiti kao neovisni standardi, na temelju kojih bi se tehnološka rješenja i rezultati trebali konstantno ocjenjivati, modificirati, povećavati ili mijenjati. Arhivski se zahtjevi zaštite trebaju temeljiti na konceptu elektroničkih zapisa koji su instrument i proizvod praktičnih aktivnosti stvaratelja, a ne računalnih aplikacija. Arhivska zaštita također traži čvsto pridržavanje načela "poštivanja fonda". Krajnji kriterij uspješnosti zaštite je to, da su zapisi trajan autentičan dokaz aktivnosti iz koje su stvoreni. Arhivska profesija treba odrediti specifične zahtjeve za zaštitu različitih vrsta dokumenata, te jamčiti zaštitu provenijencije i integriteta arhivskog fonda tijekom vremena. Time se bave npr. Sveučilište British Columbia u Kanadi i Nacionalni arhiv SAD-a. Arhivski informatički sustavi trebaju biti neovisni od tehnologije korištene za njihovu primjenu i trebaju biti napravljeni na takav način, daje moguće zamijeniti bilo koju komponentu hardvera ili softvera, upotrebljcnih u sustavu, s minimalnim djelovanjem na ostatak sustava, a bez ikakvog utjecaja na zapise koje se štiti. Izuzetno dobro predavanje održao je Verne Harris, pomoćnik ravnatelja Nacionalnog arhiva Južne Afrike, na temu Pravni status elektroničkih zapisa: usporedni pogled. Pitanje pravnog statusa elektroničkih zapisa smješteno je unutar širih strateških intervencija arhivista usmjerenih na osiguranje kontrole nad elektroničkim zapisima s arhivskom vrijednosti. U mnogim zemljama arhivsko zakonodavstvo nije uspjelo podvesti elektroničke zapise pod ingerenciju arhivskih institucija. Zakoni 0 dokazima se razlikuju od zemlje do zemlje. Općenito uzevši, na sudu je vrijednost elektroničkog zapisa slaba, ako je uopće i prihvaćen kao dokaz. Učinjeni su napori da se taj problem riješi putem određivanja standarda i stvaranja novih propisa. Arhivisti naglašavaju značaj takvih napora, s posebnim naglaskom na poticanje "dokumentnosti" zapisa u elektroničkom okruženju. Rasprave o dokumentnosti su gotove 1 stvoreni su projekti za definiranje tog pojma. Naglažena je važnost ovog pitanja za ahriviste. Raspravlja se o tome kako je ključno pitanje za arhiviste to da odgovore gdje trebaju koncentrirati svoju energiju i sredstva kako bi odgovorili na izazov osiguranja arhivske kontrole nad elektroničkim zapisima s arhivskom vrijednosti. Svi napori arhivista da osiguraju dokumentnost, zakonski prihvaćeni dokazi i odgovornost u uredskom poslovanju, trebaju biti shvaćeni samo kao dodatak većem arhivskom pothvatu da se istraži, otkrije i ispita značenje arhivskog gradiva. Zbog strateških je razloga možda dobro preuzeti uloge dizajnera sustava, analitičara rizika, 237