ARHIVSKI VJESNIK 43. (ZAGREB, 2000.)
Strana - 238
Izvješća, Arh. vjesn., god. 43 (2000), str. 235-279 revizora, zakonodavca itd., ali na kraju, bez obzira koliko je siguran status zapisa kao dokumenta, on i dalje nosi misterij - koje je njegovo značenje, važnost, kakva je njegova veza sa "stvarnošću", koju "istinu" govori? Ukoliko se arhivisti u potpunosti ne posvete ovim pitanjima, mogu biti svedeni na nevažne činovnike. Claudia Salmini iz Državnog arhiva Venecije govorila je o Informatičkoj tehnologiji na usluzi korisnicima. Referat analizira i vrednuje neke od najvažnijih aspekata odnosa između korisnika i informatičke tehnologije u arhivima. Posebno naglašava odnos između tradicionalnih i elektroničkih obavijesnih pomagala i stvaranje informatičkih sustava za javnost. Rad nastoji naći takav način prezentacije podataka koji će obuhvaćati elemente vremena, prostora, institucije i arhivskog upravljanja, problem povezivanja konteksta, sadržaja i strukture za više arivskih fondova. Treba riješiti još jedan problem - onaj obavijesnih pomagala, poglavito starijih, koja ne sadrže neke bitne podatke. Neizravan ili podatak koji nedostaje, najčešća je prepreka za stvaranje sučelja za javnost. Navedeni su konkretni primjeri iz najznačajnijih projekata na kojima se sada radi u Italiji. Zahvaljujući kompleksnosti talijanske arhivske baštine, ti primjeri mogu pomoći drugim zemljama u rješavanju sličnih problema. Luciana Duranti, profesor arhivistike na Sveučilištu British Columbia, Kanada, govorila je o Utjecaju tehnološkog okruženja na teoriju arhivistike. U zadnjem se desetljeću stvorilo više zabilježenih informacija negoli u bilo kojoj prethodnoj dekadi ljudskog rada. Ironija je našeg vremena u činjenici, daje većina tih informacija manje dostupna nego ikada radije. Informacije se gube u samoprodužujućem i rastućem ciklusu zastarijevanja i inkompatibilnosti, što rezultira time da se pojam arhivske zaštite ne odnosi više na zaštitu nosača, već na zaštitu značenja i dostupnosti elektroničkih zapisa. Još je važnije to da organizacije i pojedinci stvaraju zapise, koji se odnose na istu materiju, na mnoštvu različitih medija i formata. Teško je stvoriti i održati arhivske vezu između ovih zapisa dok su oni još u aktivnoj upotrebi, a za sa sada se ne zna kako sačuvati te veze da traju tijekom vremena, što rezultira time da se pojam arhivske veze ne temelji više na zaštiti poretka zapisa, već na integritetu dosjea ili viših jedinica kojima zapisi pripadaju. Digitalna tehnologija učinila je problematičnom pouzdanost zapisa dok su oni aktivni, kao i potvrdu njihove autentičnosti nakon toga. Vrlo se malo arhivskih institucija pokušalo suočiti s ovim problemima, iako se ne treba umanjivati važnost takvih pokušaja. Dobivena rješenja nisu sveobuhvatna, budući da se često odnose na ograničeni broj elektroničkih zapisa ili se bave samo određenim problemima. Ono što su ti pokušaji pokazali je da sama tehnologija nije u stanju riješiti probleme koje postavljaju elektronički zapisi, te da razvoj odgovarajućih strategija, politike i standarda za upravljanje elektroničkim zapisima tijekom njihovog životnog ciklusa zahtijeva povratak osnovnim pojmovima arhivske teorije. Taj povratak ne smije biti pasivan, bazični se pojmovi arhivske teo238
