ARHIVSKI VJESNIK 43. (ZAGREB, 2000.)

Strana - 9

Theo H.P.M. Thomassen, Arhivisti i records manageri: ista struka, različite odgovornosti, Arh. vjesn., god. 43 (2000), str. 7-18 kao takvima, nego pojedinačnim povijesnim dokumentima, te ih opisivali kronološkim redom, bez obzira na provenijenciju. Ovo gotovo apsolutno razlikovanje records managera od arhivista u Evropi se održalo manje od stoljeća. Točno stotinu godina kasnije nizozemski arhivisti Müller, Feith i Fruin kodificirali su načelo provenijencije i načelo prvobitnoga reda i time vratili records managere i arhiviste zajedničkom predmetu interesa i brige. Ne mnogo kasnije, nestalo je i razvodnice između razdoblja prije i poslije Francuske revolucije. Predaja spisa arhivima bila je vezana uz određene rokove, koji se više nisu odnosili na velike povijesne događaje, nego na starost samih spisa. Spisi i arhivsko gradivo postali su susljedni stadiji u istome procesu. U tridesetim godinama arhivisti su počeli shvaćati da moderna administracija proizvodi veliku količinu spisa koji će u jednom trenutku neizbježno biti prenijeti u arhive. Svijest o tomu je bila glavni poticaj za ono stoje Brano Delmas nedavno nazvao reinkorporacijom spisa u arhivističke postupke i ponovnim uvođenjem arhivista u središte administrativnog informacijskog sustava. Rastuća količina spisa koji su nastajali i s tim povezana potreba da ih se vrednuje u ranoj fazi, doveli su nas do spoznaje da na tekuće, poluaktivne i neaktivne spise treba gledati kao na različite faze u životnom ciklusu spisa i daje proces nastajanja spisa ono što u stvari određuje granice djelatnosti arhivista. Sređivanje i opis počeli su se usredotočavati na suvremeno gradivo koje se moglo u potpunosti razumjeti bez ikakva poznavanja diplomatike, paleografije, kronologije i starih jezika. Obrada ovoga gradiva tražila je poznavanje klasifikacijskih sustava, postupaka i kriterija vrednovanja te poznavanje javne uprave. Arhivist-povjesničar počeo je nalikovati životinji kojoj prijeti izumiranje. Otkrivena je nova vrsta: arhivist-administrator, čiji je interes postao usmjeren na ono što se dešavalo unutar ureda koji su upravljali spisima. Trebalo je ipak nešto vremena da arhivisti shvate što se događalo u tim uredima. Sve do osamdesetih razmjerno skromno su poznavali ono što njihovi kolege, records manageri, rade tijekom svoga radnoga dana i kako su se pripremili da se nose s golemim promjenama u njihovu poslovnom i tehnološkom okruženju. A te su promjene doista bile goleme. American Records Management Association (ARMA) je 1989. definirala upravljanje spisima ne kao evidentiranje i klasificiranje spisa, nego kao "sustavni nadzor nad svim spisima, počevši od njihova nastanka odnosno zaprimanja, preko obrade, distribucije, organizacije, pohrane i pretraživanja, do odluke o njihovoj konačnoj sudbini". Sljedećih su se godina records manageri suočili s velikim promjenama u organizacijama u kojima su radili i u širem okruženju. Od njih se tražilo da svoj posao obavljaju na neke nove načine, budući da su se funkcije organizacije razvile, decentralizirale ili su bile povjerene vanjskim izvršiteljima. Kako "posljedice lošeg upravljanja spisima pogađaju kuću," postali su zainteresira9