ARHIVSKI VJESNIK 42. (ZAGREB, 1999.)

Strana - 56

V. Žumer, Politika akvizicije i kriteriji vrednovanja: profesionalni i politički aspekti, Arh. vjesn., god. 42 (1990), str. 53-77 joj je riječ. Dopustite mi da na ovom mjestu naglasim, daje nekadašnja sovjetska arhivistika na tom području već u 1950-ima razvila iznimno dobro zasnovanu znanstvenu metodu vrednovanja (tzv. ekspertizu vrednovanja dokumenata, što se predaju pod državnu skrb), koju arhivisti zapadnih zemalja ne poznaju i ne priznaju, jer literatura nije bila prevedena, ili su je unaprijed odbacili, jer je bila pod jakim utjecajem marksističko-lenjinističke ideologije i politike. Ostale socijalističke zemlje Istočne Evrope, koje su nakon 1945. godine u cijelosti preuzele sovjetsku metodologiju vrednovanja i u nekim je slučajevima još više podredile komunističkoj ideologiji (npr. Njemačka Demokratska Republika), danas je se, iz navedenih razloga, doslovce srame i nepotrebno je u cijelosti odbacuju, umjesto da razdvoje profesionalna načela i kriterije od političkih i ideoloških kriterija. Da bi opravdali hitnost i potrebe objektivnog i stručno utemeljenog vrednovanja, dopustite mi da ponovim osnovnu ideju američkog arhivista T.R. Schellenberga, koju je izrazio još 1956. godine u svom djelu o vrednovanju modernog pisanog gradiva. Teorija i praksa vrednovanja i odabiranja gradiva još uvijek se kreću između dvije krajnosti: između zahtjeva za integralnom ili čak potpunom zaštitom svih vrsta zapisa i prakse radikalnog odabiranja, koju "vrijeme" može, u nedostatku stručnih načela i kriterija, izvesti brzo, nemilosrdno i neodgovorno, zbog svojih političkih, vojnih, ekonomskih, elementarnih, osobnih i drugig razloga. Obje krajnosti vode do neprofesionalnog uništavanja gradiva, koje može opstati samo "slučajno". U posljednje vrijeme sve je manje zagovornika potpunog čuvanja gradiva pisanog na papiru, a sve više onih kojih zagovaraju potpuno čuvanje novih vrsta zapisa na magnetskim i optičkim nosačima. Njihovi se zahtjevi na prvi pogled čine izvedivim, budući vide samo neznatan fizički opseg zapisa i trenutne tehničke mogućnosti za njihovu obradu, pohranu i korištenje. Ali, oni ne vide dugoročne probleme zaštite i korištenja novih vrsta zapisa, koji se pojavljuju s brzim razvojem informacijske tehnologije. Iz tog razloga, dugoročno gledano, potpuno čuvanje gradiva nije niti moguće niti opravdano. Naprosto je nemoguće stalno prilagođavati računalne zapise brzo promjenjivom hardveru i softveru. Zbog količine podataka i informacija sadržanih u bazama podataka, one za korisnike postaju nepregledne i nesavladive, unatoč prednostima informacijske tehnologije. Zato je nove vrste zapisa potrebno također vrednovati i odabirati po istim načelima i kriterijima kao i klasične vrste gradiva. Razlikuje se jedino način i postupak vrednovanja, odabiranja i preuzimanja u arhiv, kao i način pohrane i korištenja. Od brojnih definicija i objašnjenja pojma tj. određivanja opravdane i moguće količine arhivskog gradiva za potrebe državne uprave i znanosti, ona Schellenbergova gotovo četrdeset godina stara, još uvijek aktualna i po cijelom svijetu posljednjih godina dosta citirana, čini mi se najrealnija: "Reduciranje ogromne količine pisanog gradiva na razumnu mjeru jednako je važno, kako za državnu upravu tako i za zna56