ARHIVSKI VJESNIK 42. (ZAGREB, 1999.)

Strana - 46

J. Ivanović, Arhivska neovisnost - Anketa o položaju arhiva u europskim zemljama, Arh. vjesn., god. 42(1999), str. 43-52 pak može biti mjerodavno u slučaju spora. Izvršna vlast i nadzor su obično ostavljene arhivskoj administraciji. Tridesetpet od četrdesetpet ustanova odgovorilo je da u njihovim zemljama postoji središnja arhivska uprava. U dvadesetosam slučajeva državni arhivi su ti koji imaju ulogu središnje državne uprave, u deset slučajeva to je neko drugo upravno tijelo, a u sedam zemalja ne postoji središnja arhivska vlast. Ovo ne znači da se funkcije središnje arhivske vlasti ne obavljaju, nego da su podijeljene i da ih izvršavaju mnoge institucije, tako da niti jednu od njih arhivisti ne prepoznaju kao središnju. Ova činjenica pokazuje da ne postoji jasna podjela odgovornosti. Neki odgovori na pitanja o dostupnosti gradiva ukazuju da se ovaj problem odnosi na mnogo više od sedam zemalja. Treba posvetiti pažnju činjenici daje tamo gdje državni arhiv ne obavlja funkciju središnje arhivske uprave, u većini slučajeva odgovorno tijelo je sama vlada, što znači da arhivska uprava nije dio nekog ministarstva. Kad su arhivi podložni ministarstvu, postoji tendencija da državni arhiv obavlja funkcije središnje arhivske vlasti. U stvari, ove funkcije su podijeljene između ministarstva i državnog arhiva. U nekim slučajevima postoji srednja razina, između ministarstva i arhiva, ali se nju često smatra dijelom arhivske uprave teje stoga tretirana kao arhiv. Podjela funkcija središnje arhivske uprave na tri razine očito se izbjegava i izgleda da nije poželjna. Od sedam institucija, koje su izjavile da u njihovim zemljama ne postoji središnja arhivska vlast, pet je iz zemalja središnje i istočne Europe koje su nedavno prošle kroz promjene političkog sustava. Ove zemlje čine više od pola onih koje su navele daje središnja arhivska uprava neka druga institucija, a ne državni arhiv. Ovo može biti zbog različite percepcije onoga što čini središnju arhivsku vlast, ali je vjerojatno uzrokovano manje transparentnom organizacijom i podjelom odgovornosti. Dvadesetšest institucija navelo je daje središnja arhivska uprava odgovorna za arhive svih institucija na razini države. Šest od njih su nabrojile neke iznimke, tako da samo dvadeset zemalja ima centralizirani sustav na državnoj razini. Stupanj centralizacije na razini regionalne uprave skoro je isti, dok je utjecaj središnje vlasti na lokalnu upravu nešto manje prisutan. U šesnaest zemalja postoji poseban propis za vojne arhive, u trinaest za ministarstvo vanjskih poslova i u dvanaest za ministarstvo unutrašnjih poslova. U devet su zemalja sva ova tri ministarstva izuzeta. Sedam od njih su istočne zemlje. Dvatesetpet institucija odgovorilo je da središnja arhivska uprava ima pravo inspekcije i nadzora nad arhivima koji nisu dio državnog sustava; u dvadeset država ovo nije slučaj. Ne postoji podudarnost između organizacije arhivske uprave i postojanja prava da se obavlja inspekcija i nadzor. Iznenađujuće je daje postotak institucija koje imaju pravo inspekcije viši u zemljama bez središnje arhivske uprave kao zasebnog tijela. Osim toga, u svim ovim zemljama postoji zakonska kazna za nedo46