ARHIVSKI VJESNIK 42. (ZAGREB, 1999.)

Strana - 47

J. Ivanović, Arhivska neovisnost - Anketa o položaju arhiva u europskim zemljama, Arh. vjcsn., god. 42 (1999), str. 43-52 pušteno uništavanje arhivskog gradiva. Među zemljama koje imaju središnju arhivsku upravu kao zasebno tijelo, više od pola ih nema predviđene sankcije. Može se zaključiti kako se pravo inspekcije često shvaća kao zamjena za uspješnu vlast, ali ovaj problem zaslužuje daljnje ispitivanje. Može se postaviti pitanje i na koji je način centralizacija arhivske uprave povezana s autonomijom arhivskih institucija. Iz odgovora na upitnik očito je da ovdje nema međuovisnisti, ali se može očekivati da će na arhive koji su organizacijski povezani sa stvarateljima gradiva više utjecati njihovi posebni interesi i potrebe. 2. Financiranje Tridesetosam institucija odgovorilo je da u državnom proračunu postoji posebna stavka za arhive, koju određuje parlament. Između sedam zemalja gdje to nije slučaj, u četiri od njih ne postoji središnja arhivska uprava, iz čega slijedi da postojanje središnje arhivske uprave utječe na stabilnost financiranja arhiva, ali je moguće i obrnuto, daje nepostojanje od parlamenta izglasanog proračuna za arhive dovelo do zaključka da ne postoji središnja arhivska uprava. Ako je odgovornost za upravljanje proračunom arhiva podijeljena između arhivske uprave i ministarstva nadležnog za arhive, sustav je uvijek, osim u Francuskoj, organiziran tako da državni arhiv ima funkcije središnje arhivske uprave. Dakle, ako arhivska uprava upravlja proračunom bez utjecaja ministarstva, ona je obično odvojena od državnog arhiva ili se nalazi izvan arhivskog sustava. U mnogim slučajevima to je ured unutar ministarstva, tako daje broj arhiva gdje ministarstvo nije uključeno u nadzor proračuna mnogo manji no što bi se to dalo zaključiti iz samih odgovora. Arhivima je rijetko povjereno da upravljaju proračunom sami mimo nadležnog ministarstva. 3. Zapošljavanje osoblja U većini je zemalja rukovođenje središnjom arhivskom upravom povjereno profesionalnom arhivistu. Međutim, u 17 zemalja to nije slučaj. Dvanaest od njih su zemlje u "tranziciji". Očito se u tim zemljama ovaj položaj shvaća više kao političko ili isključivo upravno mjesto, nego profesionalno ili tehničko. U zapadnim zemljama postoji samo pet državnih arhiva gdje direktor nije profesionalni arhivist. Ova činjenica otkriva uobičajen stav vlade prema arhivima, ali ne može biti uzeta kao dokaz u pojedinačnim slučajevima političkog ili nekog drugog neprofesionalnog utjecaja na arhive. Dugoročno će, međutim, ovaj postupak arhive vjerojatno učiniti manje otpornima na takve utjecaje. Činjenica da jedna od tri zemlje nema standarde za zapošljavanje stručnog arhivskog osoblja zaslužuje posebnu pažnju. To pokazuje da zvanje arhivista još nije, 47