ARHIVSKI VJESNIK 42. (ZAGREB, 1999.)
Strana - 34
J. Kolanović, Autonomija arhivske službe, Arh. vjesn., god. 42 (1999), str. 29-42 da utvrđivanje stručne arhivske politike i stvaranje arhivskih nacionalnih programa. Zbog toga se čini, da bi razvoj suvremene arhivske uprave trebao težiti da ona bude interministerijalna, što će reći da arhivska uprava bude u izričitoj nadležnosti predsjednika Vlade ili samostalna uprava, kao što su, primjerice, Geodetska uprava i si. Bilo bi potrebno u tom pogledu preispitati sadašnju europsku, a i svjetsku praksu te analizirati utjecaj administrativnoga položaja arhivske službe na njezinu autonomiju, c) Arhivistika i historiografija. Na ovome skupu posebnu pozornost posvetit ćemo odnosu arhiva i historiografije. U korijenu "prešućivane i zabranjivane povijesti" ponajčešće je bila neautonomna arhivska služba. Povlašteni pristup dokumentima koji su imali samo neki, "državni povjesničari", uzrokom je stvaranja krive slike o prošlosti, kao produktu tzv. "državne historiografije". d) Financijska autonomija. Gotovo daje nemoguće realizirati sve zahtjeve arhivske službe i oblike autonomije, ukoliko se ne osigura sigurna materijalna osnova financiranja arhivske službe i osiguranje prostora, što su osnovne pretpostavke za svaki autonomni razvoj arhivske službe. Ljudski i financijski resursi s kojima raspolaže neka arhivska ustanova nužna su pretpostavka za realizaciju autonomije arhiva. Zbog toga se i većina europskih zemalja odlučila da se u državnom proračunu osiguraju potrebna novčana sredstva za rad arhivske službe. Ovdje se misli i na neophodnost osiguranja prostora potrebna za preuzimanje arhivskoga gradiva. Ne možemo govoriti o autonomiji arhiva bez osiguranja financijskih sredstava i adekvatnoga prostora. Tome valja pridodati potrebu fakultetskoga obrazovanja potrebnoga broja profesionalnih arhivista, koji će u cijelome procesu od nastanka dokumenta do njegova korištenja svojom profesionalnošću pripomoći čuvanju istine o prošlosti ili "cjelovitom pamćenju". Premda smo poticaj za razradu problematike autonomije arhiva dobili u zemljama tranzicije, problem autonomije nije manje aktualan, po našemu mišljenju, i u drugim europskim zemljama. On se još aktualnije postavlja u novom tehnološkom razvoju elektroničkih zapisa, jer jedino autonomna i profesionalna arhivska služba moći će odgovoriti svojim uvijek trajnim zahtjevima: sačuvati što vjernije, objektivnije PAMĆENJE SADAŠNJOSTI i istinu o sebi, bez obzira na političke i bilo kakve sustave i ideologije. Ili još konkretnije: sačuvati OBJEKTIVNU INFORMACIJU o ovome vremenu i učiniti je dostupnom najširem krugu ljudi u okviru demokratskoga društva. Mogli bismo u zaključku reći: autonomija arhivske službe je drugo ime za njezinu profesionalizaciju. Kao temu ovoga skupa, na poticaj Vijeća Europe, uvrstili smo i problem destrukcije i rekonstrukcije arhivskoga gradiva kao pamćenja naroda. Prvenstveno se pri tom misli na destrukciju kao posljedicu ratnih sukoba, i to onih što su posljednjih 34
