ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)

Strana - 32

J. Ivanović, Modeli obrazovanja arhivista, Arh. vjesn., god. 40 (1997) str. 15-34 šest sadržajnih područja činilo bi osnovnu strukturu programa arhivističkog obrazo­vanja - naravno ako se zajamči zrelost discipline na kojoj se zasniva ovakav plan. Upadljivo je koliko'je ovakav program podudaran s tradicionalnim programima - s tom razlikom, da se kao temeljna disciplina sada pretpostavlja reformirana arhivisti­ka što je izgleda samo drugi naziv za nešto dosljednije poštivanje osnovnih načela arhivistike pri odabiru metodologije za obavljanje pojedinih arhivskih funkcija. Ovaj koncept ima samo jednu manu: glavni sastojak još nije gotov i mnogi ne vjeruju u njegovu praktičnu upotrebljivost. Treba još spomenuti i predodžbu po kojoj je sve stoje arhivistu potrebno nešto vještine i dosta iskustva. To je praktičar koji izmiče definiciji, ne sudjeluje u raspravama o obrazovanju, ali je zato utjecajan u arhivskim spremištima. 48 Njegova egzistencija pokazuje izostanak obrazovnih standarda i šarolikost mogućnosti u pogledu načina na koji netko može postati arhivist. Postoje tradicionalna i suvremena inačica ovog tipa arhivista i obje se zasnivaju na skepticizmu u pogledu važnosti arhivske struke. Zaključak Identifikacija sadržaja koji dolaze u obzir kao dio arhivističkog obrazovanja nedovoljna je bez jasne predodžbe o njegovoj ulozi u cjelini obrazovnog programa. To je preduvjet i za odluku o obliku, institucionalnom okviru i trajanju programa. U kolikoj će mjeri neki obrazovni program moći udovoljiti očekivanjima koja se pred njega postavljaju, ovisi o nekoliko čimbenika. Svakako je najvažniji, ne samo radi obrazovanja, izgradnja i učvršćenje arhivistike kao samostalne discipline. O njemu ovisi sama mogućnost oblikovanja vlastitog programa i njegovi ciljevi, ne samo sadržaj i oblik prezentacije. Istraživanje, bilo ono zamišljeno kao teorijsko ili praktično u smislu nekog oblika rada s gradivom, valja shvatiti kao dio procesa, ne samo zato što je nužno kao postupak proizvodnje i provjere znanja, nego i zbog njegove obrazovne funkcije. To nije tek pitanje stila, nego i ukupnog sustava znanja i vrijednosti koje će arhivska zajednica prepoznati kao svoje. Važnost konceptualnog razdvajanja temeljnog obrazovanja koje identificira struku i opskrbljuje je osnovnim znanjima i vrijednostima, od obrazovanja uz rad i specijalističkih sadržaja, često se olako podcjenjuje. Sadržaji i ciljevi prikladni za te oblike danas se često nedovoljno razlikuju. Treba razjasniti što je uloga temeljnog obrazovanja i u kojim se okvirima ono može izvesti (i ne nametati mu druge ciljeve), a što je zadatak stalnog stručnog usavršavanja. Činjenica je da naši obrazovni Theo Thomassen, "Med kvalificiranim začetnikom in iskušenim profesionalcem", Arhivi XVIII, 1-2 (1995), str. 47-51. 32

Next

/
Thumbnails
Contents