ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)
Strana - 30
J. Ivanović, Modeli obrazovanja arhivista, Arh. vjesn., god. 40(1997) str. 15-34 interesa i, stoje možda najvažnije, odgovara, barem za sada, predodžbi koju većina arhivista ima o problematičnim područjima posla kojim se bave. Glavni mu je nedostatak to što ne može djelotvorno nadzirati 'promet' i odnose među uvrštenim sadržajima. Ravnotežu među navedenim sadržajima vrlo je lako poremetiti. S druge strane, pojmovi poput interdisciplinarnosti, metadiscipline ili arhivista kao posrednika i pomagača, usprkos tomu što su predstavljeni u razmjerno modernome obliku, nisu ujedno i najuvjerljiviji. Arhivist je u tom smislu uvijek u krajnjoj liniji podvrsta nečega drugoga. Uočljiva je kriza ovakvih programa. Drugi model, nazovimo ga funkcionalnim, ne ovisi u tolikoj mjeri o definiciji predmeta izučavanja. Njegovo je porijeklo u arhivističkim tečajevima, obrazovanju uz rad usmjerenome na osposobljavanje za obavljanje određenih, svakodnevnih poslova u arhivima. Odatle se razvio u model upravljanja radnim procesom u arhivima. Dok je drugdje, barem načelno, u središtu obrazovnog procesa određeno znanje, bez obzira na njegovo porijeklo, ovdje je ta uloga namijenjena arhivskim funkcijama. Bit se izvodi iz funkcije, ne iz objekta interesa ili nekog povlaštenog sadržaja. U ovoj definiciji pitanje granica (fines) nije ključno. Tipičan nastavni program odražava nomenklaturu radnih zadataka tipičnog arhivista, počevši od dizajniranja sustava uredskog poslovanja do rada s korisnicima. Ovom modelu pristaje linearni odnos teorija - metodologija - praksa, jer je osnovni zadatak proizvodnja i širenje uspješnih metodologija. Uz odgovarajuću retoričku prezentaciju uloge arhiva u društvu ovaj model ima dobre izglede da dobije najveću podršku suvremenog ukusa i ideologije funkcionalnosti. Najbolje se uklapa u suvremene mitove o 'dramatičnim' društvenim promjenama, informacijskoj revoluciji, korisnički orijentiranim sustavima i si. Predodžbom o distribuciji društvenih funkcija i važnosti njihova marketinga (npr. uvjeravanje javnosti o sudbinskoj važnosti arhiva, dok je ta tema na listi zanimanja te iste javnosti negdje pri dnu) moguće je osigurati i reprodukciju neke doktrine za potrebe boljeg predstavljanja u javnosti. Ipak, uz sve prednosti model ima i jedan veliki nedostatak: nije u stanju nadzirati kriterije za vrednovanje svojih metodologija - problem na koji se povremeno mora dati neki odgovor. Zato je i pogodan za izazivanje krize identiteta i uz to doprinosi raslojavanju unutar struke, ako imamo u vidu da potiče specijaliziranje za određene funkcije - naročito u većim arhivima gdje postoje i drugi razlozi za to. Arhivistu je dodijeljena časna uloga posrednika među svima koji na neki način dolaze u dodir s arhivskim gradivom. Budući da arhivi sami najbolje poznaju vlastitu djelatnost i tehnologiju rada, bit će najbolje da sami organiziraju odgovarajući oblik osposobljavanja ili pronađu nekoga tko će to učiniti po njihovim uputama. Ovdje do punog izražaja dolazi praktična orijentiranost arhivistike. Model po kojem će središte obrazovnog programa biti arhivistika kao samostalna disciplina, tj. učenje o prirodi i funkcijama dokumenata, vjerojatno je najsporniji 30
