ARHIVSKI VJESNIK 40. (ZAGREB, 1997.)

Strana - 135

M. Kukuljica, Nove europske inicijative u filmskoj arhivskoj pravnoj praksi, Arh. vjesn., god. 40(1997) str. 119-138 Sličan model, tzv. Collection Society, dobrovoljna zajednička administracija predstavnika producenata i udruge autora, zaživio je u Švicarskoj i vrlo se djelotvorno primjenjuje u svakodnevnoj praksi korištenja audiovizualnog gradiva. Moguće rješenje leži i u zajedničkom naporu na izradbi aneksa postojećem Sporazumu iz 1971. godine i to na temelju stajališta iznesenih u Etičkom kodeksu. Tako bi se redefiniralo pitanje korištenja gradiva, posebno prikazivanje, te utvrdili principi pohrane gradiva i statusa restauriranog gradiva do kojeg je došlo uz financijsku pomoć države ili drugih donacija. Novi elektronski mediji (televizija, kabelska televizija, Internet i dr.) traže, bez obzira na postojeću suprotstavljenost filmskih arhiva i producenata, definiranje novih područja suradnje, ali i stvaranje zajedničkih stajališta. U više navrata iskazana su bliska stajališta Udruge redatelja (FERA) i Međunarodnog udruženja filmskih arhiva (FIAF). U Budimpešti na Ministarskoj konferenciji - službena deklaracija FERA-e i podrška donošenju Konvencije o zaštiti europskog audiovizualnog naslijeđa, ili u Lisabonu o načelnom prihvaćanju Etičkog kodeksa i potrebi pronalaženja novih oblika suradnje s producentima. Zajedničko nastojanje u Vijeću Europe mora dovesti do ponovnog osnivanja grupe eksperata za audiovizualno područje. I na taj način djelotvornije bi se rješavali nagomilani problemi i sustavno stvaralo ozračje suradnje. U Europskom udruženju filmskih arhiva treba inicirati konkretan prijedlog koji će dovesti do procesa temeljitog preustroja Međunarodnog udruženja filmskih arhiva (FIAF), koji s preko stotinu članica različitih profila, statusa, programa i interesa postaje netransparentnom i nedjelotvornom organizacijom. Rasplinjuje se na marginalne probleme funkcioniranja tako velike organizacije i ne pruža djelotvornu pomoć niti svojim članicama, a istodobno nije u stanju utvrditi niti osnovne strategijske pravce razvitka, čime su filmski arhivi dovedeni u potpuno pasivnu poziciju u odnosu na producente. Jedno od rješenja je kategorizacija filmskih arhiva i pregovori s Udrugom producenata s novih polazišta. Udruga europskih filmskih arhiva (ACE) mora iskoristiti fleksibilniji i operativnu i oblik organiziranja filmskih arhiva koji će više biti okrenut arhivskoj praksi, iskoristiti ugled i utjecaj pojedinih filmskih arhiva, dobre odnose s već spomenutom Udrugom autora i započeti odvojene pregovore s europskim producentima o iznalaženju zajedničkih stajališta koja će doprinijeti čvršćem povezivanju i brizi za europsko audiovizualno naslijeđe. Bez konkretnih i zajedničkih programa europskih filmskih arhiva o zaštiti i restauraciji audiovizualnog naslijeđa i prezentiranja klasičnih filmskih djela europskog filma, istopit će se početna pozitivna nastojanja četrdesetak filmskih arhiva kojima za sada ostaje samo bilateralan oblik suradnje kao jedini djelotvoran. 135