ARHIVSKI VJESNIK 39. (ZAGREB, 1996.)
Strana - 81
Z. Lakić, Mogućnosti primjene međunarodnog standardnog bibliografskog opisa neknjižne građe pri obradi zbirke plakata i letaka u arhivu, Arh. vjesn., god. 39 (1996) str. 75-89 zbirka "zato što ju je netko sastavio pretpostavljajući da će biti od koristi za istraživanja u budućnosti, jer bi mogla dokazati neku činjenicu ili poslužiti za postavljanje neke teorije. Arhivska grada nastaje prirodnim procesom, a tako dobiva i svoj definitivni poredak. ...Zbog toga arhivska građa posjeduje strukturu, sastav i prirodnu vezu između pojedinih dijelova, a oni su od bitne važnosti za njezino značenje. ...Arhivski značaj materijala traje samo tako dugo neumanjen dok je ostao sačuvan ovaj prirodni oblik i ova povezanost". 24 Prihvaćajući ovo načelo arhiv ne bi trebao sakupljati tiskano gradivo po bilo kojoj osnovi, ali bi ga trebao preuzimati ako je ono nastalo u bliskoj vezi s djelatnošću pravnog ili fizičkog subjekta od kojega se preuzima i ostala arhivska dokumentacija, npr. tiskare, nakladnici i si., a ni tijekom obrade tu vezu se ne bi smjelo narušiti. 3. Treća bitna razlika između knjižnice i arhivaje u organizaciji dokumenata i informacijskom sustavu jedne i druge ustanove, 0 čemu bitno ovisi i oblik obavijesnog pomagala koje se izrađuje. Knjižnica uvijek popisuje zasebne, međusobno odvojene jedinice knjižne građe, od kojih svaka ima svoje značenje. Suprotno tome, u arhivima se pojedinačni dokument opisuje rijetko 1 to samo onda ako je izuzetno vrijedan izvor, a u pravilu se opisuje skup dokumenata fizički okupljenih u jednu cjelinu. Po Schellenbergu arhiv u pravilu ne ocjenjuje vrijednost pojedinog spisa, već on "procjenjuje vrijednost pojedinog spisa u njegovu odnosu prema drugim spisima, t.j. u skladu s cjelokupnom arhivskom dokumentacijom poslovne grane kod koje su ti spisi nastali". 4. Razlike postoje i u rukovanju gradivom. U većini slučajeva mišljenje knjižničara pri nabavi ili otpisu gradiva ne utječe sudbinski na očuvanje navedenog gradiva kao općekulturnog ili nacionalnog dobra, jer je isto gradivo sačuvano u većem broju primjeraka i nalazi se na više mjesta. Odluke arhivista, naprotiv, konačne su i neopozive. Jednom uništene dokumente nitko ne može ponovno stvoriti. Stoga pri određivanju vrijednosti spisa arhivist mora s naročitim razumijevanjem istražiti organizaciju i način rada ustanove čije gradivo sređuje, a isto tako on mora posjedovati iscrpna znanja o mogućim potrebama i interesima znanosti, smatra Schellenberg. Iz navedenih razlika proizašle su i različite metode klasificiranja gradiva i izrade obavijesnih pomagala. Sređivanje arhivskoga gradiva, prije svega, podrazumijeva dovođenje strukture fonda u sklad s organizacijskom strukturom i djelatnošću ustanove u kojoj je gradivo nastalo po tzv. principu provenijencije. Knjižničar, naprotiv, unaprijed izrađuje neki od klasifikacijskih sustava i sređuje prikupljeno gradivo tako da okuplja istorodno gradivo zajedno. Sve jedinice koje se tu opisuju mogu se posebno izložiti u katalogu s 24 JENK.1NSON, Hilary. The English Archivist, A NEW Profession, Govor prigodom otvaranja novog tečaja o upravljanju arhivima, održan na Univerzitetskom koledžu u Londonu, 14. listopada 1947. London 1948, str. 4. Citat prema: Schellenberg, Th.R., n. dj., str. 15-16. 81
