ARHIVSKI VJESNIK 39. (ZAGREB, 1996.)
Strana - 197
RECENZIJE I PRIKAZI Donato Tamblé, L'archivio moderno: dottrina e pratica (Suvremeni arhiv: teorija i praksa), Rim 1994, 232 str. Prvo izdanje knjige izišlo je 1982. godine, a pred nama je pretisak istoga izdanja načinjen 1994. godine. Autor knjige je Donato Tamblé, ravnatelj Državnoga arhiva u Rimu i docent arhivistike na tamošnjoj Školi arhivistike, paleografije i diplomatike. Djelo je rezultat njegova dugogodišnjeg iskustva kao predavača o arhivistici općenito i o povijesti arhiva na spomenutome učilištu. Namjera autorova bila je: bolje upoznati "svijet arhiva", a istovremeno pomoći i samim polaznicima spomenute Škole. U priručniku je stavljen naglasak na suvremene upravne arhive državnih ustanova - ta tematika rijetko nalazi mjesto u drugim priručnicima. No, nisu izostavljene ni ostale teme koje prate arhivistiku, imajući u vidu arhivističku teoriju i praksu, povijest arhivistike i zakonodavstvo. Tematski je knjiga podijeljena u pet dijelova. U prvom dijelu autor obrađuje temu "Arhiv i arhivistika - opća načela" s poglavljima: 1. Pojam arhiva, 2. Etimologija arhiva, 3. Geneza arhiva, 4. Odnos arhiva i kulture, 5. Arhivistika, znanost o arhivima, 6. Oblikovanje arhiva, 7. Specifičnosti arhiva, 8. Tipologija arhiva. Činjenica je, da se arhiv nalazi na početku svake djelatnosti, javne i privatne, bilo da je nastao djelatnošću neke ustanove, službe, udruge, zaklade i si. Slikovito rečeno, prvi dokument nastao radom neke ustanove smatra se ujedno i samim činom rođenja arhiva te ustanove, npr. "Izvod iz knjige rođenih" neke osobe je njezin prvi dokument, time ujedno i početak "arhiva" dotične osobe. Arhiv ima i ulogu pamćenja ("memorije") gdje se isključuje svaka subjektivnost, a čuva autentičnost zapisanoga za daljnja pokoljenja. Budući da se u arhivu čuvaju zapisana svjedočenja ljudskoga stvaralaštva "kao autentično registriranje organiziranog života jednog naroda", tako i arhiv nalazi svoje mjesto među kulturnim dobrima. Spomenici, umjetnička i književna djela mogu biti povijesni izvori, no oni ne mogu zamijeniti ustrojstvo društvenog života što ga čuva arhiv kao izvor. Tako autor potvrđuje davno izrečenu misao Casanove: "Arhiv nije djelo jedne osobe, već je plod zajedničkog stvaranja i djelovanja u cilju očuvanja zapisanog, što povezuje prošlost s budućnošću". U arhivu se dokumenti sređuju i međusobno povezuju - kada se pojedini spis zasebno proučava, mora se imati na umu cjelina kojoj on pripada, kako se ne bi gubila važnost njihove međusobne povezanosti. Stoga je i uloga arhivista u tome, da svakom spisu znaju pronaći njegovo mjesto, poput kamenčića koji se precizno ugrađuje u mozaik. U tome se upravo i ogleda samosvojnost arhiva: u njemu se čuvaju spisi prema organskoj strukturi i unutarnjoj međusobnoj povezanosti, dok je u drugim skupinama ili zbirkama svaki predmet zaseban i samostojan. U arhivu je svaki spis nezamjenjiv 197
