ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)

Strana - 9

J. Kolanović, Vrednovanje arhivskoga gradiva u teoriji i praksi, Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 7-22 Razumljivo je stoga daje na posljednjoj sjednici Odbora Međunarodnoga arhivskog vijeća za obrazovanje arhivista u Ljubljani (listopad 1994) u rezolucijama posebno naglašena potreba da se arhivisti obrazuju za vrednovanje i odabir arhivskoga gradiva. Prema starome načelu quieta non movere, u prošlosti su arhivisti bili "čuvari" preuzetoga arhivskog gradiva. Danas se pred njih postavlja odgovorna zadaća da budu "odabiratelji" arhivskoga gradiva. Njihovim radom dokumentacija postaje izvor povijesti i dijelom kulturne baštine. Razvoj suvremenih tehnologija u admimstraciji, i općenito u komunikaciji, ovome problemu dao je i svoju novu dimenziju: Suvremene tehnologije omogućile su da se arhivsko gradivo čuva na različitim nosačima, pa je problem vrednovanja postao još složeniji, jer je potrebno donijeti odluku i o nosaču i o sadržaju. Ipak, dobro je ovdje prenijeti tvrdnju koju je iznijelo Povjerenstvo Europske zajednice za arhive u svome izvješću o problemima usklađivanja arhivske djelatnosti: "Unatoč napretku informacijskih znanosti, unatoč razvoju audiovizualnih medija, unatoč sve većeg korištenja novih nosača, gotovo svi službeni dokumenti još uvijek su pisani cmo na bijelome. Zapravo, brzina kojom se proizvodi pisano administrativno gradivo svednevice se povećava i to usporedo s povećanjem državnih službi i unatoč sve većem uvođenju novih medija. Uostalom, problem odabira i izlučivanja jednako se postavlja i za gradivo na novim nosačima."

6 Postupak vrednovanja i odabiranja gradiva uvijek uključuje subjektivni pristup djelatnika koji to obavlja. Štoviše, određivanje što će se trajno zadržati uvjetovano je i konkretnim povijesnim gledanjima na pojedine događaje i društvene procese. To nam osvjetljuje i praksa vrednovanja u prošlosti te različite teorije vrednovanja pisanoga gradiva posljednjih desetljeća. 2. Vrednovanje u prošlosti Premda se problem vrednovanja i odabira pred današnjeg arhivista postavlja kao jedno od bitnih pitanja arhivske službe, on je na određeni način bio uvijek prisutan u povijesti. Ipak, tek u posljednjih 50 godina razradila se "teorija arhivskoga vrednovanja". Bez sumnje ocem moderne teorije vrednovanja treba smatrati Theodora R. Schellenberga, koji je 1956. napisao poznati rad "Vrednovanje suvremenih javnih spisa"

7

. On razlikuje dvije vrste vrijednosti dokumenta: primarnu vrijednost budućim generacijama, najvažniji je arhivistički zadatak. Iz toga proizlaze svi ostali arhivistički poslovi". 6 Commission des communautés européennes, Rapport du Groupe d'experts sur les problèmes de coordination en matière d'archives, Bruxelles 10. lipnja 1993,9. 7 T. R. Schellenberg, The Aappraisal of Modern Public Records, Bulletin of the National Archives, No. 8 (1956). Taj je rad preuzet u nešto kraćoj verziji u njegov priručnik Modern Archives: Principles and Techniques, Chicago: University of Chicago Press, 1956. Hrvatski prijevod objavljen je kao rukopis 9