ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)

Strana - 10

J. Kolanović, Vrednovanje arhivskoga gradiva u teoriji i praksi, Arh. vjesn,, god. 38 (1995) str. 7-22 koju ima dokument-zapis za stvaratelja (upravna vrijednost, zakonska vrijednost i fiskalna vrijednost) te sekundarnu vrijednost koju dokument ima kao povijesni izvor, a to je i predmet vrednovanja arhivskoga gradiva u arhivskoj teoriji i praksi. Takvo postavljanje problematike vrednovanja polazi od činjenice da zapis ima vrijednost sam u sebi. Tu vrijednost sam Schellenberg je postavio na dvije razine: prvo, kao evidencijsku vrijednost - obavijesti koje zapis ima o svome stvaratelju (povijest institucije, njezin ustroj i djelatnost stvaratelja) te informacijsku vrijednost -podaci o osobama, događajima i predmetima nastalim djelovanjem određene institucije. Prije negoli prikažemo suvremene pristupe vrednovanju arhivskoga gradiva, koje se temelji na tim Schellenbergovim postavkama, potrebno je kratko se osvrnuti na vrednovanje u prošlosti. Praktički sve do 19. st. sami stvaratelji određuju što će se trajno čuvati. Razumljivo je da je njihovo težište prvenstveno bilo usmjereno na čuvanje onih zapisa koji imaju dokaznu snagu u očuvanju prava države i pojedinca. Povijest čuvanja arhivskoga gradiva pokazuje određeni razvoj: u najranije vrijeme isprave o pravima pojedinaca, a posebno pravima širih zajednica i država, čuvale su se kao svetinje ("tresorsko razdoblje"), a stvorenje sustav čuvanja na posebnim mjestima združen sa sustavom posebnih ključeva. Usporedo sa čuvanjem najdragocjenijih dokumenata, čuvali su se i drugi spisi prvenstveno pravne naravi. Statuti dalmatinskih komuna određuju posebno čuvanje bilježničkih spisa, oporuka i inventara, jer su se njima dokazivala prava pojedinaca. Taj način čuvanja omogućio je daje do nas došlo veoma vrijedno arhivsko gradivo, ali isto tako je mnogo toga nestalo što je sadržavalo druge vrijedne obavijesti o prošlosti

8

. U svezi s time, arhivisti koji su naknadno postali čuvari takvoga gradiva prošlosti imaju jednu od bitnih zadaća istražiti kroz povijest institucija stoje sve nastajalo u pojedinim pisarnicama, a stoje uništeno, kako bi se mogla pružiti puna informacija o svekolikom gradivu. Podatak o tom "vrednovanju" s naznakom što je sve uništeno, morao bi biti jedan od elemenata povijesti svakoga fonda. Naime, imati obavijesti o onome stoje nestalo ili pod naslovom "Moderni arhivi". Ukoliko se ne zna koji su sve zapisi nastajali djelovanjem neke kancelarije u prošlosti, nije moguće donositi ni prave povijesne zaključke. Posebno to vrijedi za starija razdoblja povijesti. Kao primjer navodim slučaj dalmatinskih komuna. Najcjelovitije su sačuvane bilježničke knjige zbog njihove pravne naravi, dok su ostale knjige koje ocrtavaju gospodarski život, na primjer, vrlo slabo sačuvane. To je bio i razlog da su se npr. donosili krivi zaključci o opsegu trgovine i općenito o gospodarskome životu tih komuna. Na problem sačuvanosti izvora i odraz te sačuvanosti na istraživanje povijesti trgovine upozorio sam u radu: J. Kolanović, Izvori za povijest trgovine i pomorstva srednjovjekovnih dalmatinskih gradova s osobitim osvrtom na Šibenik (Contralitterae), Adriatica maritima zavoda JAZU u Zadru, 3 (1979), 63-150. 10