ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)

Strana - 60

D. Eržišnik, Vrednovanje arhivskoga gradiva. Odnos između teorije i prakse, Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 57-62 Osobno smatram da ne treba imati iluzije kako će se u dogledno vrijeme u tom pogledu pronaći precizniji sustavi. Jednostavno, radi se o sadržaju, a on je kao kriterij neprecizan. On može biti pouzdan samo ako je klasifikacija okvirna. Čim se ide na detaljniju razradu nastaju dileme i on postaje nepouzdan. U zaključku može se konstatirati, da se u takvim uvjetima može koristiti metoda čitavih dosjea samo u kombinaciji s metodom predmet po predmet. Metoda čitavih dosjea dolazi u obzir samo za istovrsne i Šablonske dokumente, npr. iz popisa akata, kao što su porezna rješenja, uvjerenja i si. S druge strane, jasno je da se izlučivanje metodom list po list ne može obavljati izvan arhiva. Za takve zadatke djelatnici u pismohranama jednostavno nemaju dovoljno znanja, barem prema našim dosadašnjim iskustvima. Kriteriji Prema definiciji, kriteriji su formulacije što sadrže odluku o zadržavanju na Čuvanju ili izlučenju, a mogu biti napisane ili izrečene na licu mjesta. Što se tiče pisanih kriterija, oni su uglavnom poznati iz literature. Ono što se kod toga ipak mora naglasiti, to je činjenica da se većina realnih kriterija izriče u praksi. Pisani kriteriji ili oni iz teorije, služe samo kao oslonac za izricanje praktičnih. Nije floskula, ali radi se o tome, da u praksi nijedan slučaj nije jednak drugom odnosno daje svaki - slučaj za sebe. Što se tiče suštine kriterija, ona proizlazi iz različitih interesa i izražava te interese. S tog stajališta dijele se na operativne, dakle na one koji izražavaju interese tekućeg rada i na one što se odnose na znanstvene interese. Operativni su u suštini vezani uz rokove zastare, dok su znanstveni trajnog karaktera. Ono što pritom također treba naglasiti, to je činjenica da se kriterijima prejudiciraju budući interesi. Zbog toga se njima ne određuje vrijednost, nego se ona pretpostavlja i to više ili manje sigurno. U toj situaciji obično se ne ostavlja samo ono što ima vrijednost, nego i ono što bi moglo imati vrijednost. Upravo ta nesigurnost razlog je velikih razlika u postotku čuvanja odnosno izlučivanja. Tako je postotak čuvanja u SAD svega 1-2%, a u većini zapadnoeuropskih zemalja do 10%. Zanimljivo je također da se taj postotak odnosi na organe državne uprave. Prema tome, ako se on usporedi s našom situacijom, gdje se u upravi Čuva najmanje 60-70%, onda je ta nesigurnost u našem slučaju posebno izražena. Drugim riječima, zbog te nesigurnosti čuva se daleko više nego što je potrebno. Kada je riječ o kriterijima, njihova daljnja značajka je globalna nepreciznost. Pokazalo se, naime, da i u teoriji postoje kriteriji čija vrijednost nije univerzalna odnosno oni ne vrijede u svim slučajevima. 60