ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)
Strana - 48
M. Rastić, Razvitak temeljnih načela izlučivanja u Hrvatskoj, Arh. vjesn., god. 38(1995) str. 23-55 tivnopravna oblikovanost registraturnog gradiva i dr. Treba spomenuti i kriterij cjelovitosti gradiva, njegov opseg i fizičko stanje. Pojedini od spomenutih kriterija predstavljaju značajnu osnovu u postupku valorizacije registraturnog gradiva, kao i u konkretnom postupku njegova odabiranja odnosno izlučivanja temeljem utvrđene vrijednosti. Premda svaki od spomenutih kriterija ima svoju funkciju i značenje sam za sebe, oni čine cjelinu, prožimaju se i uvjetuju te se praktično, osim izuzetaka, ne primjenjuju odvojeno. Njihova primjena u cjelini ili u međusobnim kombinacijama, u zavisnosti od specifičnosti registraturnog gradiva, pruža arhivima mogućnost ostvarivanja uvjeta za povijesna i znanstvena istraživanja uopće, što podrazumijeva potrebu da arhivi osiguraju maksimum informacija pri znanstveno osnovanom minimumu opsega registraturnog gradiva. Svaki od spomenutih kriterija će u nastavku biti konkretiziran, što podrazumijeva i njegovo detaljnije obrazloženje. 1. Kriterij utvrđivanja društvene uloge i značaja tvorca gradiva Primjena ovog kriterija u postupku vrednovanja arhivskog gradiva teoretski je vrlo jasna i nema potrebe dodatno je objašnjavati. Međutim, vođeni željom izlaska iz okvira teorije, primijenit ćemo spomenuti kriterij na grupe tvoraca gradiva, kao što su državna uprava i samouprava, ustanove, društvene organizacije te gospodarski subjekti i njihove asocijacije. Jedno od ključnih pomagala u primjeni ovog kriterija je povijest hrvatskih institucija. Već opći pogled na razvitak državne uprave i samouprave kakva je postojala na području Hrvatske od 1945. godine do demokratskih promjena 1990., dijeli cijelo ovo razdoblje na dva osnovna dijela: 1. razdoblje centralizacije (kojega možemo zaključiti s 1950); 2. razdoblje decentralizacije (u kojem prepoznajemo nekoliko etapa). Ad 1. U prvom razdoblju i nije toliko bitno koje mjesto zauzima organ javne vlasti u strukturi državne uprave, jer su se sve važnije odluke donosile od strane centralnih vlasti; nadležna ministarstva donosila su propise i rukovodila pojedinim sektorima. Primjer br. 1: Državna planska komisija donosila je planove za pojedine djelatnosti (jednogodišnje i višegodišnje), nadzirala njihovo izvršenje putem svojih ispostava; u svakom narodnom odboru djeluje planska komisija izravno podređena Državnoj planskoj komisiji, čiji se zadatak sastojao u provedbi plana dobivenog od 48
