ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)

Strana - 24

M. Rastić, Razvitak temeljnih načela izlučivanja u Hrvatskoj, Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 23-55 Odabiranje i izlučivanje registraturnog gradiva danas se drži jednim od osnovnih zadataka arhivista. Ta činjenica rezultat je dugogodišnjih razmatranja uloge arhivista od samih početaka njihove struke. Velike količine arhivskog gradiva, kao rezultat ogromnog povećavanja "proizvodnje" dokumenata (razmjerno povećanju činovništva i javnih službi tijekom posljednja dva stoljeća) arhivisti su doživjeli kao povećanje količina arhivskog gradiva. Odmah se postavilo pitanje preispitivanje uloge arhiviste u ovoj situaciji. To preispitivanje poprimilo je ponekad i potpuno suprotne smjerove: - određeni broj arhivista plašio se utapanja u ogromnim količinama gradiva, pa su se pokazali spremnima potražiti što objektivnije kriterije vrednovanja, - drugi su se uplašili izazova smatrajući da arhivisti ne bi trebali uopće sudjelovati u vrednovanju gradiva. Taj stav, po kojem bi svako uništavanje spisa koje nam je ostavila prošlost od strane arhivista bilo neprihvatljivo, jer za to ne postoje stručni ljudi, rezultira zaključkom da taj "... beznadno složen zadatak treba prepustiti upravnom tijelu...", dok bi zadatak arhivista bio "... da služi arhivskom gradivu što gaje prošlost ostavila u njegovo skrbništvo te da služi korisniku".

1 Rezultat dominacije ove druge teze je činjenica da su stvaraoci više pažnje posvetili izlučivanju negoli čuvanju gradiva, što postaje ključnim problemom, bar s ova dva aspekta: - izlučivanjem se oslobađa prostor za smještaj novog gradiva, - "škartirani papir" imao je svoje gospodarsko značenje, jer se prodavao za industrijsku preradu. Ti se stavovi mogu smatrati dominantnima od početaka uređenja moderne pismohrane (kraj XVTII. st.), pa sve do sredine XX. stoljeća. Novijeg su datuma nastojanja da se pronađu što objektivniji kriteriji vrednovanja (a što onda posljedično znači i izlučivanja bezvrijednog gradiva). Ti se kriteriji u prvo vrijeme odnose samo na stvaraoca gradiva, vrijednost gradiva za povijest uprave i za povijesna istraživanja. Dakako da se ovako formulirani kriteriji pojavljuju u arhivskoj teoriji tek sredinom XX. st. iako ih, istini za volju, možemo pronaći u pojedinim propisima pojedinačno već i mnogo ranije. To je stajalište i prihvaćeno od najvećeg broja arhivskih teoretičara i danas predstavlja (razrađenije i normirano) jednu od osnova rada arhivske službe i arhivista kao stručnih djelatnika. H. Jenkinson, A Manual of Archive Administration, Oxford 1922; 3. izdanje, London 1966. 24