ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)
Strana - 238
Recenzije i prikazi, Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 237-284 da zaštiti arhivsko gradivo ograničenjem njegovog korištenja, do uloge poticatelja šire dostupnosti arhivskog gradiva. Zatim autorica navodi i opisuje tri vrste dostupnosti: intelektualnu, koja se ostvaruje sređivanjem i obradom arhivskog gradiva i izradom obavijesnih pomagala; pravnu, koja znači davanje odobrenja ili dozvole za korištenje, što je uvjetovano zakonskim propisima ili etičkim pitanjima kao što su npr. zaštita privatnosti, povjerljivosti podataka, zakon o slobodi informiranja i zakon o autorskom pravu; i fizičku, koja znači osiguranje prostora za korištenje, mogućnost izrade preslika te ispisivanje podataka iz dokumenata. Dostupnost arhivskog gradiva ostvaruje se preko referentne službe koja pribavlja obavijesti o arhivu, o gradivu i tvorcima gradiva, kao i obavijesti iz samog gradiva, upućuje na druge arhive i institucije, pribavlja obavijesti o zakonu o autorskom pravu, zakonu o slobodi informiranja, pravu na privatnost i povjerljivost podataka te ostalim relevantnim zakonima, daje naputke za upotrebu arhivskog gradiva i istraživalački postupak, omogućuje fizički pristup gradivu, izradu preslika i posudbu gradiva. Informacijska služba se može obavljati u čitaonici, zatim putem pošte, telefona, telefaksa, elektronske pošte itd., može je obavljati jedna osoba ili više njih, profesionalac ili neprofesionalac. Za obavljanje službe potrebne su intelektualne, administrativne i komunikacijske sposobnosti te etičnost. Etički kodeks američki su arhivisti objavili u svom stručnom glasilu 1991. godine. U nastavku, autorica opisuje općeprihvaćene profesionalne standarde, koji se primjenjuju kako bi se osigurala intelektualna, zakonska te fizička dostupnost arhivskom gradivu i to u prvom redu tekstualnim zapisima, s tek malim osvrtom na ostale vrste zapisa. Drugo poglavlje nosi naslov Utvrđivanje korisnika arhivskog gradiva. U njemu autorica najprije odgovara na pitanje zašto i kako se arhivsko gradivo koristi, tj. govori o primarnoj i sekundarnoj vrijednosti arhivskog gradiva, kao i o njegovoj dokaznoj, obavijesnoj i apsolutnoj vrijednosti te o direktnoj i indirektnoj vrijednosti arhivskog gradiva. Posao dežurnog arhivista je da utvrdi tko istražuje, kakvu vrstu obavijesti želi i u koju svrhu. Na temelju vlastitog iskustva, kao i prema iskazanoj svrsi istraživanja, autorica dijeli korisnike na istraživače po vokaciji: osoblje ustanove koja čuva spise; profesionalni korisnici (naziv upotrijebljen zbog nedostatka boljeg, prema riječima same autorice, a odnosi se na advokate, zakonodavce, inženjere, arhitekte itd., tj. sve one koji koriste izvore u svom poslu); znanstvenici (povjesničari i ostali); studenti i nastavnici, a zatim na istraživače koji to nisu po zanimanju: genealozi i povjesničari amateri te hobisti. Služba za informacije izlazi u susret svim navedenim grupama korisnika tako da im omogući intelektualni pristup do gradiva, stoje i tema cijelog sljedećeg, trećeg poglavlja. Intelektualni pristup gradivu osigurava se na pet načina: 238
