ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)
Strana - 221
Izvješća, Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 217-235 va koje su bili oduzeli saveznici i dopremili ih u SAD ili Englesku, već su vraćeni Njemačkoj. Rusi su vratili dio arhiva najprije Istočnoj Njemačkoj, ali ne i svu arhivsku građu koja je dospjela u "Specijalan arhiv" u Moskvi. Godine 1992. potpisali su sporazum s Belgijom, Francuskom, Liechtensteinom i Nizozemskom. Međutim, vraćanje je 1994. spriječio ruski parlamenat. Ni SAD nije riješila sva pitanja. Tako je npr. ruski konzulami arhiv vraćen u Moskvu, dok su npr. ambasade predrevolucionarnoga razdoblja u Parizu i Washingtonu još i danas u Hoover Institutu u Kaliforniji. U zaključku Auer ističe obvezu vraćanja svih oduzetih arhiva te stvaranje jedinstvene pravne osnove za provođenje restitucije arhivskoga gradiva. Izrada mikrooblika može olakšati rješavanje pitanja restitucije. Predlaže stvaranje međunarodnog odbora za odnesene arhive. Geraldine N. Phillips održala je referat Izrada kopija arhivskoga gradiva prije njihove restitucije: troškovi i prednosti. Iskustvo SAD. Američki državni arhiv je prije više od pedeset godina započeo s akcijom mikrofilmiranja arhivskoga gradiva u svrhu zaštite, ali i za potrebe istraživača. U tom smislu je poduzeo i veliku akciju sustavnoga mikrofilmiranja svih arhivskih fondova koji su nakon Drugoga svjetskoga rata preneseni na čuvanje u SAD. Sporazumom između SAD i Velike Britanije iz 1955. odlučeno je da se vrate Njemačkoj njezini arhivi, koje je čuvala američka vojska. Usporedo s pripremama toga sporazuma započeo je rad na sređivanju, selektivnom snimanju te vraćanju izvornika Njemačkoj. Mikrofilmiranje je provelo Ministarstvo vojske i Udruženje za američku povijest. U razdoblju od 1956. do 1968. snimljeno je arhivsko gradivo teje Njemačkoj vraćeno ukupno 25.000 d/m arhivskoga gradiva. Isto tako snimljeni su arhivi zaplijenjeni u Grenadi, zatim Arhiv Ministarstva vanjskih poslova Poljske za godine 1918-1940. i Ruskoga konzulata za razdoblje 1862-1922. Autorica je iznijela teškoće pri pripremi i opisu gradiva zbog nedovoljnoga poznavanja jezika (njemačkog, poljskog) teje opisala praktični rad na pripremi gradiva za snimanje: stavljanje u košuljice, ispisivanje sadržaja, prijevod na engleski, utvrđivanje provenijencije i konačno sređivanje. U raspravi nakon referata razmatralo se pitanje dokumenta koji je pripremilo Međunarodno arhivsko vijeće, a kojim se utvrđuju načela za povrat arhivskoga gradiva. Taj dokumenat nije prihvaćen kao obvezan, posebno zbog činjenice što odustaje od "funkcionalne pertinencije", koju je ranije zastupalo Međunarodno arhivsko vijeće. U ovome dokumentu naglašava se isključivo princip provenijencije i cjelovitosti fonda. Budući daje Hrvatska zainteresirana za rješavanje pitanja arhiva bivše Jugoslavije, u diskusiji smo inzistirali na ranije utvrđenim načelima, kao i na osnovnim postavkama donesenim na Okruglom stolu u Solunu 1994. kojima se prihvaća izvještaj Generalnoga direktora UNESCO-a (Dokumenat 20 C/102). Ovo pitanje je ponovno pokrenuto prigodom izrade rezolucija Okrugloga stola. No, ni kasnije nije prihvaćen predloženi tekst izrađen na temelju rezolucije br. 1 iz Soluna 221
