ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)

Strana - 154

S. Ćosić, Sumarni inventar fonda središnje francuske uprave u Dubrovniku, god. 38 (1995) str. 149-195 Arh. vjesn., Dubrovnika i Boke kotorske. Nova državna zajednica sa sjedištem u Ljubljani imala je 1 556 000 stanovnika i protezala se na 55 999 km

2

.

8 Dekretom o privremenom ustroju Ilirije od 25. prosinca 1809., Marmönt je imenovan generalnim guvernerom (namjesnikom), a državni savjetnik Dauchy generalnim intendantom. Ovaj dualizam u državnom vrhu uvjetovao je stalno miješanje kompetencija i slabu djelotvornost na svim razinama vlasti. Pokrajine na čelu s intendantima dijelile su se na okružja te dalje na kotare i općine. U okružjima su upravu obnašali delegati, a kotarevi su predstavljali samo teritorijalne jedinice. Budući daje privremeni dekret o ustroju Ilirije od 25. prosinca 1809. bio nepotpun, u praksi je bilo potrebno stalno izdavanje novih uredbi. Na djelu je bio pravni partikularizam kao posljedica različitog povijesnog, kulturnog i gospodarskog razvoja. Zbog stalnih teritorijalnih pregovora s Austrijom (1810, 1812. i 1813.) u kojima je Ilirija bila glavni Napoleonov ulog, Francuzi nisu žurili s provedbom novoga ustroja. Uostalom, to je bila teška zadaća u tako specifičnoj i umjetno stvorenoj zajednici. Pet različitih sustava uprave predstavljali su nerješiv problem za stvaranje novog upravnog i političkog modela. Glavnina administrativne djelatnosti francuske uprave u Dubrovniku u razdoblju od 1810. do 1814. odnosi se na korespondenciju s organima središnje vlasti Pokrajina u Ljubljani. Budući da je Ilirija bila izrazito centralistička tvorba, dubrovački je administrator Garagnin, koji je do tada djelovao gotovo samostalno, ili izravno po Marmontovim uputama, sada postao samo izvršitelj naredbi. On je, naime, imao ulogu izvršnog službenika u subordinacijskom lancu nove, šire državne cjeline. Zbog toga se potrebno osvrnuti na ukupnu strukturu vlasti u Iliriji. Ilirske Pokrajine su kao francuske zemlje stečevine inkorporirane u Napoleonovo carstvo ali su, unatoč tome, imale neke elemente državnosti, poput posebnog državljanstva i osobnih isprava za stanovnike. Ni zaseban upravni i sudbeni ustroj nije u potpunosti odgovarao onome u Francuskoj. Osim toga Ilirija je imala čvrste granice, jer se zbog kontinentalne blokade vodila stroga kontrola prometa putnika i robe. Dekret o ustroju Pokrajina koji je konačno donesen 15. travnja 1811. predstavljao je neuspjeli kompromis, ozakonjujući mješavinu postojećih institucija i tradicije s normama građanskog društva, ne nudeći pritom cjelovito rješenje upravnog i sudbenog ustroja.

9 Generalni guverner je imao ovlasti zapovjednika vojske, mornarice i narodne straže Za opće podatke o Ilirskim Pokrajinama, osim navedenih djela P. Pisanija i T. Erbera, usp. Bogumil Vošnjak, Ustava in uprava Ilirskih Dežel, Ljubljana, 1910. i Ferdo Šišić, Hrvatska povijest III dio, Zagreb, 1913. 9 Tekst dekreta tiskanje u zbirci Recueil de lois, décrets et reglements a l'usage des Provinces Illyriennes de l'Empire, Tome V, Pariz, 1812. Istovjetan prijepis u A.G., posebne pozicije. 154