ARHIVSKI VJESNIK 38. (ZAGREB, 1995.)

Strana - 104

M. Kukuljica, Novine u pravnom reguliranju zaštite audiovizualnog gradiva... Arh. vjesn., god. 38 (1995) str. 101-113 2. Pitanje vlasništva filmske produkcije nastale u razdoblju 1945-1990. Činjenica je daje prvih deset godina nakon 1945. država sufinancirala kinematografiju gotovo sa 100% kad je riječ o dugometražnim igranim i kratkometražnim filmovima. S vremenom taj se postotak smanjivao, ali osim kod rijetkih iznimaka, nikada nije bio manji od 50%. Kad je riječ o kratkometražnom filmu, država ga je kroz čitavo razdoblje financirala sa 90%, pa time i pitanje vlasništva koje se postavilo u fazi pretvorbe pojedinih filmskih poduzeća, na primjer Zagreb filma ili Jadran filma, nameće zaključak da filmski fond kao dio ukupne kulturne baštine ne može biti predmetom pretvorbe i bilo koje vrste otuđivanja. Činjenica je da se u strogo kapitalističkim zemljama primjenjuje Preporuka UNESCO-a o čuvanju i zaštiti pokretnih slika iz 1980, kojom je regulirano da svi producenti moraju predati nacionalnim arhivima ili kinotekama originalne negative slike i tona sa svom pripadajućom dokumentacijom. U donošenju novog zakona o kinematografiji trebat će usvojiti i stajalište o klasičnoj arhivskoj građi u nacrtu Zakona o arhivskoj djelatnosti izrađenom u Hrvatskom državnom arhivu 1995, u kojem se predlaže da se svo arhivsko gradivo zatečeno u državnim arhivima (izuzev depozita) proglasi vlasništvom države, naravno uz poštivanje autorskih i producentskih prava. 3. Zaštita nacionalne filmske baštine U Zakonu o kinematografiji koji se u poglavlju o zaštiti nacionalne filmske baštine nije bitno promijenio od svoje prve verzije iz 1978. godine, ostaju obveze producenata o predaji Hrvatskoj kinoteci po jedne nekorištene kopije svakog novog proizvedenog filma, a uvoznici filmova dužni su joj nakon isteka prava prikazivanja (licence) predati jednu kopiju uvezenog filma u najboljoj ocjeni. Prema već gore spomenutoj Preporuci UNESCO-a iz 1980. godine o čuvanju i zaštiti pokretnih slika, mnoge su zemlje u svoje zakone o kinematografiji, o arhivskoj djelatnosti ili u cjelovitim zakonima o zaštiti kulturne baštine (npr. Slovenija) odredili obvezu predavanja originalnih negativa slike i tona i to dvije godine nakon prve javne projekcije filma. Iako ovakva obveza nije ugrađena, i pored inzistiranja Hrvatske kinoteke, u izmjene Zakona o kinematografiji 1980. i 1990, to se ipak najvećim dijelom provodi u praksi. Ova obveza ugrađena je u nacrt novog Zakona o arhivskoj djelatnosti koji je izradio Hrvatski državni arhiv, pa će se zapravo na taj način sankcionirati ono što se prirodno zbiva u praksi. Budući daje hrvatska kinematografija obujmom mala, a zbog rata došlo je do drastičnog smanjenja i inače malog tržišta, eksploatacija filma traje najviše šest 104