ARHIVSKI VJESNIK 37. (ZAGREB, 1994.)
Strana - 54
J. Kolanović, Osnovna načela i smjernice nacrta novoga arhivskoga zakona, Arh. vjesn., god. 37 (1994) str. 49-61 Demokratskim promjenama i pretvorbom vlasništva povećava se broj privatnih stvaratelja, pa time i imatelja arhivskoga gradiva. Toj kategoriji sada pripadaju privatna poduzeća, političke stranke, društva, crkvene ustanove i druge pravne i fizičke osobe. Razumljivo je da to postavlja nove zadatke pred arhivsku službu i potrebu uvođenja novih mehanizama zaštite, kao što je npr. stvaranje zasebnih arhiva (arhivi političkih stranaka, gospodarski arhivi i si.). Nacrt Zakona predviđa obveze imatelja javnoga arhivskoga gradiva u čuvanju, izradi evidencija, odabiranju, provođenju mjera zaštite, zapošljavanju odgovornog djelatnika za rad u pismohrani te predaju arhivskoga gradiva arhivu. Kako bi se zaštitilo svo arhivsko gradivo, m obvezu imaju svi imatelji arhivskoga gradiva, dakle i oni koji po bilo kojoj osnovi čuvaju arhivsko gradivo, pa i ono što nije nastalo njihovom djelatnošću. U nacrtu su predviđene i obveze stvaratelja i imatelja privatnog arhivskoga gradiva. Budući da se najvrednije arhivsko gradivo u privatnom vlasništvu može proglasiti dijelom spomeničke baštine države Hrvatske, nacrt zakona predviđa i osiguranje posebnog proračunskog iznosa za zaštitu arhivskoga gradiva u privatnom vlasništvu. Poželjno bi bilo i pružanje poreznih olakšica imateljima privatnog arhivskoga gradiva koje je proglašeno dijelom nacionalne baštine, jer bi se i na taj način pripomoglo osiguravanju sredstava za njegovu zaštitu. U realizaciji sveobuhvatne zaštite nacrt Zakona predviđa inspekcijsku službu sa svim ovlastima koje ta služba ima u upravi. 3. Korištenje arhivskoga gradiva U međunarodnom arhivskom zakonodavstvu osobita se pozornost pridaje pitanju dostupnosti arhivskog gradiva. Postojeći Zakon o zaštiti arhivske građe i arhivima utvrđuje da stvaratelji u sporazumu s nadležnim arhivom određuju vrijeme kada arhivsko gradivo postaje dostupno javnosti, ali tako da to "vremensko razdoblje, u pravilu, ne može biti duže od 30 godina" (čl. 37). Odobrenje za korištenje daje direktor arhiva štiteći pri tom "javne ili osobne interese" (čl. 36, st. 2). Rok od 30 godina nakon završetka predmeta je najredovitiji u međunarodnom arhivskom zakonodavstvu (Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačka, Australija, Kina, Danska, Grčka, Irska i dr.). Najkraći je rok 20 godina (Mađarska i Izrael). 10 U tom pogledu praksa u Hrvatskoj istovjetna je većini zemalja. Ipak, problem dostupnosti arhivskoga gradiva nakon 30 godina odnosi se na arhivsko gradivo za koje nema ograničenja. U većini zemalja rok korištenja se produžuje Carol Couture i Marcel Lajeunesse, Impact of Archivai Legislation on National Archives Polices: A Comparative Study, u: Archives XXI (1994) No. 91, 11. Praksu Europske unije vidi u elaboratu Komisije Europske zajednice. SEC (93) 919. Bruxelles, 10. lipnja 1993. Rapport du Groupe d'experts sur les problèmes de coordination en matière d'archives. Document de travail des services de la Commission, str. 26-36. 54
