ARHIVSKI VJESNIK 37. (ZAGREB, 1994.)

Strana - 55

J. Kolanović, Osnovna načela i smjernice nacrta novoga arhivskoga zakona, Arh. vjesn., god. 37 (1994) str. 49-61 na dvije skupine zapisa: a) dokumenti koji se odnose na vanjske poslove, državnu sigurnost i narodnu obranu i b) dokumenti koji se odnose na obavijesti koje spadaju u sferu privatnosti, kao što su matične knjige, zdravstvena dokumentacija i osobni dosjei (sudski i dr.). Neka pak ograničenja donose kazneni zakoni pojedinih zemalja (Belgija, Njemačka, Kanada), zakon o arhivskom gradivu u kaznenom postupku (Kanada), zakoni o financijama (Njemačka). Ipak, arhivsko zakonodavstvo u svijetu teži ka stvaranju objektivnih mjerila za dostupnost arhivskoga gradiva u oba navedena slučaja, pa se zbog toga produžuje rok za korištenje arhivskoga gradiva kada je u pitanju sigurnost i obrana države, odnosno obrana prava privatnosti svakoga pojedinca. U nacrtu Zakona se predviđa daje arhivsko gradivo dostupno i prije isteka 30 godina ako je od nastanka namijenjeno javnosti ili ako to odobri predavatelj.

11 Gradivo koje je označeno određenim stupnjem tajnosti dostupno je po isteku 50 godina. Ovdje se prvenstveno misli na gradivo koje ima oznaku "tajno" i odnosi se na sigurnost i obranu zemlje, kao i obranu političkih i gospodarskih državnih probitaka. Rok korištenja utvrđuje predavatelj gradiva.

12 Dostupnost arhivskoga gradiva koje se odnosi na privatan život predviđa se za matične knjige 100 godina od nastanka tih knjiga, a za druge osobne podatke (dosjei, sudska i medicinska dokumentacija) 100 godina od rođenja osobe na koju se to gradivo odnosi.

13 11 Posljednjih godina sve se više brani pravo na informaciju pa ustavom ili zakonima pojedinih zemalja jamči se pravo na uvid u administrativnu dokumentaciju (Španjolska), a pojedine zemlje su usvojile i Zakon o pravu na informaciju (Freedom of Information Act). Takav su Zakon usvojile Danska, Grčka, Francuska, Italija, Nizozemska. 12 U mnogim zemljama dopuštenje za korištenje takvoga gradiva daje ravnatelj arhiva pa se ne utvrđuje rok (Belgija, Danska, Grčka, Španjolska, Irska, Luksemburg). U dijelu zemalja rok utvrđuje predavatelj gradiva (Nizozemska, Portugal) a manji broj zemalja utvrđuje rok (Njemačka i Francuska najduže 60 godina, Ujedinjeno kraljevstvo 50-100 godina). 13 U zemljama Europske unije različito se utvrđuje rok dostupnosti takve dokumentacije. Premda postoje određene nijanse u utvrđivanju vrste osobne dokumentacije, za pojedine zemlje rokovi korištenja osobne dokumentacije su sljedeći: U Belgiji 100 godina nakon nastanka; u Danskoj 80 godina od nastanka spisa; u Španjolskoj 25 godina od smrti osobe na koju se odnosi dokumentacija, ili ako nije poznat datum smrti 50 godina od nastanka dokumenta, dok su bilježnički spisi dostupni 100 godina od nastanka; Italija 70 godina nakon nastanka dokumenta; Nizozemska - bilježnički i porezni dokumenti 75 godina nakon njihova nastanka, matične knjige 100 godina od nastanka; Ujedinjeno Kraljevstvo 50-100 godina (prema vrsti dokumenta); Njemačka - osobna dokumentacija je dostupna 30 godina nakon smrti osobe, a za dokumente kojima bi se mogli povrijediti interesi treće osobe ne donosi se rok, dok su drugi dokumenti kojima se čuva tajna dostupni 80 godina nakon nastanka; Francuska matične knjige, bilježnički spisi, sudski dokumenti 100 godina nakon nastanka, osobni dosjei 120 godina nakon rođenja dotične osobe, zdravstvena dokumentacija 150 godina nakon rođenja dotične osobe, policijski dokumenti 60 godina od nastanka dokumenta, porezni i drugi fiskalni dokumenti 60 godina od nastanka. 55