ARHIVSKI VJESNIK 37. (ZAGREB, 1994.)

Strana - 222

O. Tadin, Osobni fond generala Stjepana Sarkotića. Arh. vjesn., god. 37 (1994) str. 221-262 sustavu klasifikacije. Grada kao izravno svjedočanstvo predstavlja vrijedan izvor o tijeku I. svjetskog rata osobito na prostoru Bosne i Hercegovine. Životopis Stjepana Sarkotića Stjepan Sarkotić (1858-1939), aktivni general austro-ugarske vojske sve do sloma Austro-Ugarske Monarhije 1918. g. proživio je vrhunac i kraj svoje vojničke karijere u doba Prvog svjetskog rata, na tlu Bosne i Hercegovine, kao vršilac vrhovne vojne i civilne vlasti na tom području. U to ratno razdoblje ušao je u zrelim godinama, kao visoko izobražen oficir s bogatim profesionalnim iskustvom, s činom podmaršala (Feldmarschalleutnant), da bi do svršetka rata stekao značajna odlikovanja i časti i napredovao do generalpukovnika (Generaloberst). Objava rata Srbiji zatekla ga je na dužnosti u Zagrebu, da bi ubrzo zatim sudjelovao u napadu na Srbiju, a nakon povlačenja austro-ugarskih tmpa preko Save i Drine, u prosincu 1914. imenovanje na gore spomenute vodeće dužnosti, na kojima ostaje do kraja rata, sa sjedištem u Sarajevu. Sarkotić se rodio 4. listopada 1858. u Lici, u Sincu kod Otočca, u staroj graničarskoj obitelji. Prema porodičnoj predaji, taje obitelj u 17. st. pred Turcima iz Hercegovine prešla u Liku. Otac, Matija Sarkotić, bio je poručnik kod otočačke 2. graničarske pješadijske pukovnije. Pučku školu završio je Sarkotić u Otočcu, a nižu gimnaziju u Senju. Vojni kolegij pohađao je u St. Pöltenu (Donja Austrija), da bi C. i kr. vojnu akademiju završio u Wiener-Neustadtu. Školovanje je upotpunio na Ratnoj školi u Beču 1882-84. (odatle potječe njegovo trajno prijateljstvo s nadvojvodom Eugenom, kasnije jednim od zapovjednika na srpskom frontu, koji je na Ratnoj školi studirao u isto vrijeme). Zatim je 1891/92. g. poslan u Kazan da nauči ruski jezik, koji je vrlo dobro savladao i predavao ga kasnije na Ratnoj školi. Također mu je neko vrijeme bila povjerena evidencija o mskoj vojsci, a na temelju stečenih iskustava preveo je dvije studije ruskih vojnih stručnjaka i popratio ih svojim komentarom u knjižici "Das mssische Kriegstheater",

1 objavljenoj 1894. g. Kada je kao zapovjednik Glavnog štaba osječke 7. pješadijske divizije boravio u Osijeku (od 1895.), zasnovao je 1898. g. obitelj, oženivši se Osječankom Gizelom pl. Bartolović (umrla 1924. u Beču), a iste im se godine rodio sin jedinac Ervin. U Osijeku je Sarkotić upoznao i biskupa Strossmayera, s kojim je ulazio u žive diskusije o jugoslavenskom pitanju. Služba Sarkotiću nije dopustila da se dugo zadrži najednom mjestu. Službovao je diljem Monarhije, u svim dijelovima austro-ugarske vojske (zajednička vojska, austrijsko domobranstvo, ugarsko domobranstvo), obavljao različita, prije svega vojna zaduženja i DAS RUSSISCHE KRIEGSTHEATER, Strategische und geographische Studie, Aus dem Russischen von Stefan von Sarkotić, k. u. k. Hauptmann im Generalstabs-Corps, Dritte durchgesehene Auflage, Abdruck aus dem Märzhefte 1894. Österreichischen militärischen Zeitschrift "Streffleur", Wien und Leipzig, Wilhelm Braumüller, 1894. 222