ARHIVSKI VJESNIK 37. (ZAGREB, 1994.)

Strana - 223

O. Tadin, Osobni fond generala Stjepana Sarkotića. Arh. vjesn., god. 37(1994) str. 221-262 funkcije mirnodopskog, ali i operativnog karaktera. Sve to pratio je stalan uspon na bogatoj skali vojnih činova i odlikovanja, kao i među ljude od povjerenja bečkog dvora. Kao mlad oficir, s činom poručnika, sudjelovao je u svim operacijama u Bosni i Hercegovini 1879-1882, a 1882. i u vojnoj ekspediciji u Krivošijama (Crna Gora), u ugušivanju Hercegovačko-bokeljskog ustanka. U razdoblju 1885-1898. obavljao je različite poslove u Generalštabu (brigadnom, divizijskom) u Mostam, Beču i Osijeku i napredovao od natporučnika (1884) do potpukovnika (1898). Nakon Osijeka, jednu je godinu (1899/1900) službovao u Pragu u pješadijskoj pukovniji. U prosincu 1900. imenovanje zapovjednikom Glavnog štaba Komande ratne luke Pula, što gaje dovelo u vezu s mornaricom. Tu ostaje dvije i po godine. Tijekom desetak godina Sarkotić napreduje od pukovnika (1901) do generalmajora (1907), a nakon Pule raspoređen je uglavnom na području Austrije, kao zapovjednik Glavnog štaba ili zapovjednik brigade odnosno divizije. Godine 1909. podijeljeno mu je plemstvo, te dobiva predmetak "von" (von Sarkotić). Zatim 1911. postaje podmaršal, a u travnju 1912. dolazi u Zagreb kao zapovjednik VI. Zagrebačkog okruga hrvatsko-slavonskog domobranstva i m ostaje do 1914. tj. do mobilizacije i početka ratnih operacija protiv Srbije. U napadu na Srbiju zapovijedao je 42. domobranskom pješadijskom divizijom (tzv. "Vražja divizija"), ali je početkom listopada obolio od dizenterije. Kada je prizdravio, vraćen je u Srbiju i imenovan njenim Guvernerom, sa sjedištem u Šapcu. Na toj funkciji ostao je veoma kratko (28. 11. - 26. 12. 1914. - podatak iz Dnevnika), jer je iznenadna protuofenziva srpske vojske prisilila austro-ugarsku vojsku na povlačenje. Iako je nadvojvoda Eugen želio S. Sarkotića za svog zapovjednika Generalštaba, nakon što je sam preuzeo zapovjedništvo 5. armije (od generala artiljerije Potioreka, koji je umirovljen zbog neuspjelog otpora srpskoj vojsci), car Franjo Josip I. imenovao je Sarkotića 22.12. 1914. Zapovijedaj učim generalom Bosne, Hercegovine i Dalmacije (Kommandierender General in Bosnien, Herzegowina und Dalmatien), tj. na području XV. i XVI. korpusa, i Zemaljskim upraviteljem (Chef des Landesregiemng) Bosne i Hercegovine. Kao Zapovijedajući general, S. Sarkotić je bio podređen c. i kr. Vrhovnoj vojnoj komandi (k. u. k. Armeeoberkommando), a kao Zemaljski upravitelj imao se ravnati prema nalozima c. i kr. Zajedničkog ministra financija (na toj se funkciji u razdoblju 1914-1918. izmijenilo pet osoba). Njegov glavni stan (Hauptquartier) nalazio se u sarajevskom Konaku. Uloga S. Sarkotića kao Zapovijedajućeg generala sastojala se uglavnom u obrani njemu povjerenih zemalja od navale ujedinjenih srpskih i crnogorskih četa te na obrani dalmatinske obale od "neprijateljskog" iskrcavanja. Kao Zemaljski poglavar Sarkotić se našao na vrlo osjetljivom tlu, gdje su političke igre i svađe zaoštravale nacionalna i vjerska proturječja. Zato je, da bi stišao stranačke strasti, za čitavog trajanja svog službenog djelovanja zabranio saziv bosanskog Sabora. Nastojao je, ne bez političkih razloga, da narod ne gladuje. U takvom kontekstu ne iznenađuje i podatak da se S. Sarkotić u Banjalučkom procesu (proces koji se vodio od 223