ARHIVSKI VJESNIK 37. (ZAGREB, 1994.)

Strana - 21

I. Mustać, Osvrt na povijesni razvoj zaštite arhivske građe... Arh. vjesn., god. 37(1994) str. 19-23 carta grossa, carta imperiale, carta reale, carta dorata i izrađivao se od ostataka tkanina, a nabavljao se u Anconi i Veneciji. Sama pergamena se proizvodila u Dubrovniku i bilo je više proizvođača. Materijal kojim se pisalo bio je također dobar. Crnilo se pravilo od postojanih biljnih boja. Ima doduše stranica koje su izblijedile i kojima je crnilo oštetilo papir, ali većina dubrovačkih dokumenata i arhivskih knjiga sačuvane su tako svježim da bi se moglo reći da su jučer pisane. Zanat uvezivanja knjiga u Dubrovniku je bio vrlo razvijen. Prvi put je zabilježen 1499. ligator librorum, a 1458. magister ad ligandum libros. Ovakvi se uvezivači knjiga spominju od 16. st. do pada Republike. Oni nisu samo popravljali i uvezivali knjige nego su pripremali i nove knjige za potrebe dubrovačkih registratora. Bila je prava sreća dobiti dozvolu od Vlade za popravak knjiga, jer je bilo mnogo natjecatelja za taj posao. Za uvezivanje i popravak registraturnih knjiga trošila su se pozamašna sredstva, pa je Senat za takve izdatke davao posebna ovlaštenja Malom vijeću. Tako je 21.10.1525. ovlastio Malo vijeće da dade popraviti, preuvezati, ukoričiti i opremiti sa svim potrebnim stvarima, registre notarijata i kancelarije (reparari, religari, coperiri et aptari omnibus neccesariis). Određuje se dalje da se za te popravke, poveze, korice i drugo smije izdati potreban novac (pro reparaturis, ligaturis, coperturis). U arhivskoj seriji Detta (troškovi) može se utvrditi kada je koji registar popravljen ili uvezan i uz koju cijenu. Ovakva briga za registraturnu i kasnije arhivsku građu znamo je utjecala na sačuvanost građe Dubrovačke Republike. U odlukama, propisima i mjerama dubrovačkih vijeća o zaštiti arhivske građe od 14. st. pa sve do pada Republike, očito ja daje državna vlast imenovala službenike koji su vodili brigu o notarskim i kancelarijskim registrima (officiâtes supra cathastica); 1376. zabranila je notarima i kancelarima pokazivati spise koji se njih ne tiču; uređivala je prostorije kancelarije i notarije tako da registri i spisi ne bi bili nadohvat strankama; zabranjivala je ulaz u notarijat i kancelariju i iznošenje knjiga izvan za to predviđenog prostora; sakupljala je dokumente koji su se nalazili na raznim mjestima i pronalazila prostore za njihovo trajno čuvanje. Tako je npr. 1514. Malo vijeće donijelo odluku po kojoj se dozvoljava ulaz u notariju i kancelariju samo državnim službenicima, sucima, konzulima, odvjetnicima i drugim namještenicima koji ulaze po potrebi službe, zabranjuje se ulaz svim drugim osobama bilo kojeg staleža i položaja i to pod kaznom od 5 perpera. U odluci Malog vijeća iz 1640. posebno je bilo naglašeno da notari i kancelari i njihovi pomoćnici ne smiju dozvoliti strankama uzimanje registara u ruke (quaternus libri tarn notariae quam cancellarie manutrectentur per particulares). Godine 1557. (19.5.), donosi se odluka o pronalaženju nove prostorije za smještaj notarskih i kancelarijskih spisa te se opisuju i potrebe: "preparare scanziae seu polizae, banchi per scrivere...". U ovoj se odredbi po prvi put govori i to izričito o arhivskoj i registraturnoj građi. Registri koji ne služe za svakodnevnu upotrebu smještaju se u posebnu prostoriju - arhiv, a registri za svakodnevnu upotrebu ostaju u notariji i kancelariji. U odluci Senata od 21.5.1599. po prvi put se spominje termin "ARCHIVIUM", kad je gradskim providnicima naređeno da formiraju arhiv (pro conficiendo archivium), dok se termin "Publico archivista" spominje u odluci Senata od 22.9.1783. Tom prigodom 21