ARHIVSKI VJESNIK 37. (ZAGREB, 1994.)

Strana - 20

I. Mustać, Osvrt na povijesni razvoj zaštite arhivske građe... Arh. vjesn., god. 37 (1994) str. 19-23 svetaca kao što je bio slučaj u Dubrovniku, pa se i danas najstarija i najvrednija serija povlastica i isprava naziva po mjestu čuvanja, Acta et diplomata S.M. Mähris, jer su se čuvale u katedrali posvećenoj Gospi Velikoj. Kad se govori o povijesnom razvoju zaštite arhivske građe na području Dubrovačke Republike i grada Dubrovnika, potrebno je imati na umu da je dalmatinska komuna Dubrovnika u 14. st. prerasla, stjecajem povijesnih uvjetovanosti, u slobodnu i samostalnu Republiku. Stoga ću govoriti o zaštiti arhivske građe, a da ne lučim Općinu od Republike. Isti su, naime, bili kriteriji, ista odgovornost i zauzetost za disciplinu čuvanja pisane riječi koja je na ovim prostorima bila oduvijek na velikoj cijeni. Bogata i vrijedna iako ne i opsežna arhivska građa Dubrovačke Republike od 13. st. do njenog pada 1808., sačuvana je u svom kontinuitetu tako da je teško naći u svijetu sličan primjer. Odnos prema pisanoj riječi bio je nadasve odgovoran, a stroge propise o čuvanju kao i sankcije o povredi tih propisa, donosila su najvažnija tijela Općine, a kasnije Republike. Trezor - relikvijar u kojem su se čuvali, uz svete moći, i najvredniji spisi imao je tri različita ključa koja su se čuvala kod biskupa, kneza i rizničara. Bilježnici su bili dužni poslije isteka službe predati gradskim vlastima sve spise. Za one koji bi ukrali ili oštetili pojedine registre bile su propisane najgore kazne od mutilacije udova do smrti. Kult prema pisanom dokumentu, općenito u srednjem vijeku, pa tako i u Dubrovniku proizlazio je iz njegove osnovne funkcionalnosti što su stvaraoci - imaoci čuvali i baštinili pisanu građu u obrani svojih prava, pa su i sami određivali što će se trajno čuvati. Dovođenjem svjetovnjaka Tomasina de Savere 1278. za državnog notara, udareni su temelji modernoj notarskoj i kancelarijskoj službi čime se u starom Dubrovniku organizirala i služba čuvanja dokumenata. Koliko se cijenila notarska služba vidi se i iz jednog kasnijeg dokumenta iz 1499., prilikom uvođenja u službu notara svećenika Ivana Šimunova u kome se između ostalog kaže: "... jer su za trajno čuvanje onoga što smrtnici međusobno utanačuju iznad svega potrebne vjerodostojne isprave od vlasti priznate, domišljato oštroumlje ljudske naravi, imajući u vidu nepostojanost pamćenja smrtnika, da ono što utanačuju nebi bilo podložno zaboravu, iznašlo je službu notarijata preko kojega se to javnom ispravom čuvalo za sva pokoljenja" (in longum servantur aevum). Za jedinstveni primjer cjelovite sačuvanosti arhivske građe od 13. do 19. st. važan je bio i dobar materijal koji se koristio u dubrovačkim registraturama te vrlo rano uvedena služba uvezivanja i popravaka arhivskih knjiga. Registri i isprave u registraturama starog Dubrovnika pisani su pretežno na papiru, ali ima i čitavih serija koje su pisane na pergameni. Prema odluci Velikog vijeća od 17.2.1418., notarski i kancelarijski spisi od velike važnosti trebali su se pisati na pergameni (Quod pro maiori conservatione scripturarum notariae et cancellariae illarum presertim que sunt maximi ponderis), - jer nije prikladno nastavlja se u odluci, upisivati predmete koji imaju tako dugotrajnu vjerodostojnost na tako krhkom materijalu kao što je papir - quia inconveniens est scripturas tantam fidei diuturnitatem importans in bombicinae tam fragili re atque ceduca conscribi. Papir koji se koristio u dubrovačkim registraturama nazivao se bombicina, carta fina, 20