ARHIVSKI VJESNIK 37. (ZAGREB, 1994.)

Strana - 124

S. Ćosić, Prinos poznavanju tajništva i arhiva Dubrovačke Republike, Arh. vjesn., god. 37 (1994) str. 123-145 Unatoč organiziranoj državnoj upravi te mnogobrojnim magistratima i službama Republike, u Dubrovniku nije nikada stvoren arhiv središnjeg tipa, u kojem bi se čuvala građa nastala na čitavom državnom području. Velik broj dokumenata nastao je u dislociranim uredima različitih magistratura i službi, te u uredima na izvangradskom području (kancelarije knežija i kapetanata). Administrativna dioba Republike mijenjala se prema potrebama, a i broj službi i ureda u samom Gradu je oscilirao, pa je u pojedinim razdobljima teško odrediti njihov broj i kompetencije.

2 Kancelarije svih magistrata imale su vlastite pismohrane u kojima su se odlagali i čuvali dokumenti, ali arhivska praksa nije bila potpuno odvojena od uredovne. Začetke arhivske djelatnosti u odjelitom smislu naziremo u Dubrovniku od polovice 18. st., stoje bilo u skladu s onovremenim europskim nastojanjima u svezi s prikupljanjem i čuvanjem arhivalija. U tome su važnu ulogu odigrali tajnici, kao čuvari najvažnijeg dijela arhiva i prvi službenici Republike. Arhivska građa u Dubrovačkoj Republici bila je, dakle, veoma raznolike provenijencije, a pohranjivala se na raznim mjestima. Najvrjednije dubrovačke isprave, privilegije i ugovore čuvali su tezorijeri u riznici katedrale sv. Marije. Važni crkveni dokumenti čuvali su se u nadbiskupskom arhivu koji je nažalost stradao u požaru poslije velikog potresa 1667. Ista sudbina zatekla je, za vrijeme rusko-crnogorskog napada 1806, veoma važnu konavosku kneževsku kancelariju, pri čemu je uništeno i mnogo privatne dokumentacije. Veći broj odluka Republike o čuvanju i uvezivanju dokumenata ukazuje nam na vrlo izraženu svijest o važnosti pisane građe. No, sve nam te odluke uglavnom govore o čuvanju i uporabi tekuće administrativne građe, koja se s vremenom gomilala u samim uredima, a ne i o organiziranju pismohrana ili arhiva izvan postojećih kancelarija.

3 One urede koji su pratili rad glavnih organa državne vlasti (vijeća), pa su u administrativnom smislu bili važniji, uvjetno možemo nazvati središnjim državnim uredima. Tu spadaju: Notarijat, kancelarija, sudbena kancelarija, slavenska kancelarija i tajništvo. Ovih pet državnih ureda u potpunosti su organizirani tijekom 15. st. kada je u nekoliko navrata odlukama Senata određen njihov djelokrug rada. Nema sumnje daje taj niku, o radu i razlikovanju notarijata i kancelarije te o najstarijim dokumentima, njihovu podrijetlu i o literaturi s tim u svezi: V. Foretić, Dubrovački arhiv u srednjem vijeku, Anali JAZU Dubrovnik, VI-VII, Dubrovnik, 1959; Z. Šundrica, Kako je nastala i kako se čuva bogata arhivska građa Dubrovačkog arhiva, Arhivist, 1-2, Beograd, 1972. 2 Razvoj institucija jedan je od manje obrađenih segmenata dubrovačke povijesti. S obzirom da se u literaturi to često zanemaruje, radi točnosti i terminološke ujednačenosti nužno je praviti pojmovnu razliku između magistrata (Offiziali Publici), i službenika (Ministri, Cancellieri, Scribani itd.). Magistrati su dužnosnici, izabrani isključivo među vlastelom, koji u određenom razdoblju upravljaju pojedinim uredima i vode državne poslove. Njihov izbor evidentirao se od sredine 15. st. u knjizi Specchio delMaggior Consiglio. Službenici su u uredima obavljali uglavnom administrativne i tehničke poslove kao državni namještenici, a birali su se iz redova pučana. Njihov izbor bilježio se u zapisnicima Senata i Maloga vijeća, često bez preciziranja imena izabranih. 3 Z. Šundrica, nav. dj., passim. 124